Projekt Ilica: Q'ART bavi se transformacijom napuštenih javnih prostora u središtu Zagreba, odnosno u njegovoj glavnoj ulici Ilici. Cilj je dugoročno promijeniti urbano iskustvo kroz društveno djelovanje umjetnika, udruga, sveučilišta, obrta i građana unutar zajednice. 18.5.—25.5. 2018.

Projekt Ilica: Q'ART bavi se transformacijom napuštenih javnih prostora u središtu Zagreba, odnosno u njegovoj glavnoj ulici Ilici. Cilj je dugoročno promijeniti urbano iskustvo kroz društveno djelovanje umjetnika, udruga, sveučilišta, obrta i građana unutar zajednice. 18.5.—25.5. 2018.

Početna stranica » Baština

Zagrebački štikleci

Zaboravljena ilička dvorišta i vrtovi

Piše:
Krešimir Galović
povjesničar umjetnosti

Uvod

Ilica ima dva pročelja – vanjsko, s kućama koje vidimo s ulične strane, i ono unutrašnje, sa svim skrivenim slojevima gradnje, prigradnje, dogradnje i nadogradnje u dvorištima. U njezinim se dvorištima formirao nevidljivi grad u gradu – urbanističko-arhitektonski readymade. U tom kontekstu dvorišta predstavljaju veliki potencijal i ključnu točku u pristupu revitalizaciji koja mora započeti iznutra (iz dvorišta) prema van. Proces revitalizacija također mora uz pravilno planiranje prostora stvoriti uvjete za interpolaciju nove arhitekture i time u okviru zatečenih prostornih vrijednosti omogućiti stvaranje novih vrijednosti.

Zaboravljena ilička dvorišta i vrtovi

Od 16. pa sve dokraja 18. stoljeće uz Ilicu se nalazilo više većih i manjih gospodarskih imanja – tzv. majura sa stambenim i gospodarskim zgradama, vrtovima, vinogradima, voćnjacima i oranicama. Kao vlasnici se spominju isusovci, klarise, gradska ubožnica, grkokatoličko sjemenište, ceh bravara te brojni ugledni građani na višim društvenim položajima poput gradskih sudaca, senatora, bilježnika te predstavnika plemstva. Primjerice vlasnici pojedinih majura bili su Jelačići, Erdödy, Patačići i Oršići. Pojedini majuri održali su se do kraja 18. odnosno do početka 19. stoljeća. Krajem 18. stoljeća gradska uprava počinje zahtijevati od vlasnika, da se ovi majuri počnu prenamjenjivati u gradilišta za gradnju stambenih zgrada, s čime započinje proces urbanizacije Ilice od nekadašnjeg povijesnog puta do gradske ulice.

Jedno od takovih gospodarskih imanja nalazio se na prostoru današnje Ilice 8 i 10 koje je od 1607. do 1773. bilo u vlasništvu isusovačkog kolegija na Griču. Prema arhivskim izvorima ovdje se nalazila livada, njiva, povrtnjak i vinograd o kojima su se brinula tri kmeta. Nakon ukidanja isusovačkog reda majur na prostoru Ilice 8 – 10 jedno je vrijeme u državnom vlasništvu, a od 1776. do 1795. u vlasništvu je predsjednika suda zagrebačke županije Matije Juraića. 1795. ovaj je majur podijeljen na dvije polovice – istočnu (danas Ilica 8) i zapadnu (Ilica 10).

Građevinski sklop Ilice 8 počeo se formirati početkom 19. stoljeća. Ondje je se trgovac željezom Alexander Lölköss 1834. godine sagradio „kačno“ (kadno) kupalište „Diana“. Ulaz u kupalište bio je iz Ilice te s „Južne promenade“ odnosno današnjeg Strossmayerova šetališta. Kupalište „Diana“ najstarije je sačuvano zagrebačko kupalište koje je i nakon 183 godine još u svojoj prvotnoj funkciji.

Kao vlasnici posjeda Ilice 8 u popisima kuća od 1857. spominju se članovi židovske plemićke obitelji Weiss de Polna. Obitelj Weiss dolazi u Zagreb iz Poljske 1784. Kao prvi kućevlasnik Ilice 8 1857. u popisu kuća spominje se Simon pl. Weiss. Za njegova života sagrađena je današnja ulična zgrada s dvorišnim krilom. U to vrijeme vlasnik „Diana“ kupališta bio je trgovac Jakov pl. Weiss. On je 1879. južno od zgrade starog kupališta sagradio novo, parno „Dianino“ kupalište, koje je započelo s radom tijekom mjeseca listopada 1879. godine.

Tijekom 1894. fotografi Rudolf Mosinger i Lavoslav Breyer sagradili su u dvorištu Ilice 8 jednokatni fotografski atelijer. U isto vrijeme do atelijera sagrađena je prizemna gospodarska zgrada, koja je nekoliko desetljeća kasnije adaptirana u poslovni objekt. Projekt atelijera i gospodarskog objekta izradili su arhitekti Hönigsberg & Deutsch. Uz Rudolfa u atelijeru je djelovala kao fotografkinja i njegova supruga Amalia Mosinger Weiss. Nakon Rudolfove smrti 1918. atelijer preuzima njegov sin Franjo Mosinger. On je u ovom prostoru održavao i umjetničke izložbe. Godine 1929. ilički atelijer posjetila je slavna Josephine Baker. Nakon Mosingerova odlaska iz Ilice 8 u ovaj prostor se uselila fotografkinja Antonija (Tonka) Vajda i njezin glasoviti atelijer „Foto Tonka“. Ona je u ovom prostoru djelovala do 1958. kada ga predaje na korištenja „Croatia filmu“.

Oko 1830. prema projektu Bartola Felbingera u Ilici 10 sagrađena je kuća trgovca Georgiusa Dömötörrya (Jurja Demetrovića). Kuća je bila poznata po jednom od najljepše uređenih zagrebačkih vrtova s početka 19. stoljeća, također prema Felbingerovom projektu. Dömötörryjev vrt je 1830. godine detaljno opisao hortikulturalni stručnjak Mihalj Kunić u članku objavljenom u Passau u časopisu Allgemeine Deutsche Gartenzeitung. „Gospodin pl. Dömötörry“, piše Kunić, „sagradio je iza velikog dvorišta ispod brijega velik podrum, vrijedan da se vidi radi masivnog načina gradnje i dvaju redova smjelih svodova, u koji se može ulaziti kolima. Iznad podrumske zgrade izveo je veliku vrtnu terasu po cijeloj širini dvorišta. Na najvišem vrhu sagradio je visok staklenik u lijepom stilu s visokim okomitim prozorima. Svu ovu gradnju, koliko smionu i masivnu, toliko lijepu i skupocjenu, izveo je vrsni graditelj Bartol Felbinger.“ Ruševni ostaci ovog vrta djelomično su vidljivi i danas.

Jedan od poznatijih Iličkih vrtova nalazio se i u dvorištu kuće Valentina Wernera u Ilici 19. O druženju i građanskom životu u tom vrtu svjedoči nam stara fotografija iz 1861. godine. Vremenom ovaj vrt se u potpunosti izgubio, a na mjestu ranije kuće 1864. prema projektu graditelja Franje Kleina izgrađena je nova kuća.

Jedan od najvećih iličkih majura nalazio se na prostoru koji danas obuhvaćaju kuće u Ilici od broja 31 do 37. On se u arhivskim izvorima prvi put spominje 1740. godine a sastojao se od vrta, gospodarskih zgrada i stambene kuće. Početkom 19. stoljeća ma ovom se majuru spominju tri kuće: dvije zidane i jedna drvena. Prve dvije stajale su na mjestu današnjeg kućnog broja 33, a treća drvena na broju 31. Tijekom 18. stoljeća imanje je u više navrata mijenjalo vlasnike. Među inima spominju se: kraljevski savjetnik Josip Magdić, gradski advokat Kristofor Krčelić te oko 1760. kanonik Baltazar Krčelić. Tijekom 1796. imanje je kupio grofa Antun Pejačević Virovitički. No već 1810. godine ga je prodao zajedno sa sve tri kuće zagrebačkom mesaru Andriji Fuchsu, ocu kompozitora Vatroslava Lisinskog (Ignatiusa Fucsha). Prema arhivskim izvorima Fuch je već slijedeće godine kuću koja se nalazila na današnjem broju 31 prodao sedlaru Josipu Stephanu, dok je druge zadržao za sebe. Do sredine 19. stoljeća ovo veliko imanje usitnjeno je na više manjih građevinskih parcela na kojima se grade nove kuće: Ilica 31 oko 1860., Ilica 33 1878., Ilica 35 oko 1860./70. i Ilica 37 oko 1860. Kao jedina svjedočanstva na ovaj veliki ilički majur ostala su nam danas sačuvana velika ilička dvorišta do broja 31 do 37. I usprkos brojnim dvorišnim objektima sagrađenim tijekom 19. i 20. stoljeća ova nam dvorišta zorno svjedoče o svjedoče veličini ovog nekadašnjeg imanja. Jedna od najznačajnijih dvorišnih gradnji na ovom prostoru je zgrada nekadašnjeg kinematografa Apolo, danas kazalište Kerempuh, sagrađena 1912. godine prema projektu građevnog poduzetnika Ignjata Fischera.

Zaključak

Ilička dvorišta s ostacima nekadašnjih vrtova predstavljaju veliki gospodarski potencijal i jedan od ključnih nositelja revitalizacije užeg gradskog središta. U tom kontekstu slojevitom graditeljskom naslijeđu Ilice trebamo pristupiti na jedan posve drugi način – odnosno kao značajnom čimbeniku koji kroz pozitivne razvojno – revitalizacijske programe pridonosi gospodarskom razvoju, poticanju turizma, otvaranju novih radnih mjesta i unapređenju života lokalne zajednice. To znači da graditeljsku baštinu treba ravnopravno uklopiti s ostalim elementima u sve razvojne planove a osobito u one gospodarske. U izradi ovih planova kao ravnopravni partneri moraju participirati, odnosno surađivati svi segmenti društva – konzervatori, prostorni planeri, lokalna uprava, investitori, gospodarski stratezi, organizacije civilnog društva i građani. To nas u konačnici dovodi do toga da baština više nije nikome na teret već ona pravilnim gospodarenjem postaje ekonomski samoodrživom.

Ilički vremeplov

Početna stranica » Baština

Zagrebački štikleci

Zaboravljena ilička dvorišta i vrtovi

Piše:
Krešimir Galović
povjesničar umjetnosti

Uvod

Ilica ima dva pročelja – vanjsko, s kućama koje vidimo s ulične strane, i ono unutrašnje, sa svim skrivenim slojevima gradnje, prigradnje, dogradnje i nadogradnje u dvorištima. U njezinim se dvorištima formirao nevidljivi grad u gradu – urbanističko-arhitektonski readymade. U tom kontekstu dvorišta predstavljaju veliki potencijal i ključnu točku u pristupu revitalizaciji koja mora započeti iznutra (iz dvorišta) prema van. Proces revitalizacija također mora uz pravilno planiranje prostora stvoriti uvjete za interpolaciju nove arhitekture i time u okviru zatečenih prostornih vrijednosti omogućiti stvaranje novih vrijednosti.

Zaboravljena ilička dvorišta i vrtovi

Od 16. pa sve dokraja 18. stoljeće uz Ilicu se nalazilo više većih i manjih gospodarskih imanja – tzv. majura sa stambenim i gospodarskim zgradama, vrtovima, vinogradima, voćnjacima i oranicama. Kao vlasnici se spominju isusovci, klarise, gradska ubožnica, grkokatoličko sjemenište, ceh bravara te brojni ugledni građani na višim društvenim položajima poput gradskih sudaca, senatora, bilježnika te predstavnika plemstva. Primjerice vlasnici pojedinih majura bili su Jelačići, Erdödy, Patačići i Oršići. Pojedini majuri održali su se do kraja 18. odnosno do početka 19. stoljeća. Krajem 18. stoljeća gradska uprava počinje zahtijevati od vlasnika, da se ovi majuri počnu prenamjenjivati u gradilišta za gradnju stambenih zgrada, s čime započinje proces urbanizacije Ilice od nekadašnjeg povijesnog puta do gradske ulice.

Jedno od takovih gospodarskih imanja nalazio se na prostoru današnje Ilice 8 i 10 koje je od 1607. do 1773. bilo u vlasništvu isusovačkog kolegija na Griču. Prema arhivskim izvorima ovdje se nalazila livada, njiva, povrtnjak i vinograd o kojima su se brinula tri kmeta. Nakon ukidanja isusovačkog reda majur na prostoru Ilice 8 – 10 jedno je vrijeme u državnom vlasništvu, a od 1776. do 1795. u vlasništvu je predsjednika suda zagrebačke županije Matije Juraića. 1795. ovaj je majur podijeljen na dvije polovice – istočnu (danas Ilica 8) i zapadnu (Ilica 10).

Građevinski sklop Ilice 8 počeo se formirati početkom 19. stoljeća. Ondje je se trgovac željezom Alexander Lölköss 1834. godine sagradio „kačno“ (kadno) kupalište „Diana“. Ulaz u kupalište bio je iz Ilice te s „Južne promenade“ odnosno današnjeg Strossmayerova šetališta. Kupalište „Diana“ najstarije je sačuvano zagrebačko kupalište koje je i nakon 183 godine još u svojoj prvotnoj funkciji.

Kao vlasnici posjeda Ilice 8 u popisima kuća od 1857. spominju se članovi židovske plemićke obitelji Weiss de Polna. Obitelj Weiss dolazi u Zagreb iz Poljske 1784. Kao prvi kućevlasnik Ilice 8 1857. u popisu kuća spominje se Simon pl. Weiss. Za njegova života sagrađena je današnja ulična zgrada s dvorišnim krilom. U to vrijeme vlasnik „Diana“ kupališta bio je trgovac Jakov pl. Weiss. On je 1879. južno od zgrade starog kupališta sagradio novo, parno „Dianino“ kupalište, koje je započelo s radom tijekom mjeseca listopada 1879. godine.

Tijekom 1894. fotografi Rudolf Mosinger i Lavoslav Breyer sagradili su u dvorištu Ilice 8 jednokatni fotografski atelijer. U isto vrijeme do atelijera sagrađena je prizemna gospodarska zgrada, koja je nekoliko desetljeća kasnije adaptirana u poslovni objekt. Projekt atelijera i gospodarskog objekta izradili su arhitekti Hönigsberg & Deutsch. Uz Rudolfa u atelijeru je djelovala kao fotografkinja i njegova supruga Amalia Mosinger Weiss. Nakon Rudolfove smrti 1918. atelijer preuzima njegov sin Franjo Mosinger. On je u ovom prostoru održavao i umjetničke izložbe. Godine 1929. ilički atelijer posjetila je slavna Josephine Baker. Nakon Mosingerova odlaska iz Ilice 8 u ovaj prostor se uselila fotografkinja Antonija (Tonka) Vajda i njezin glasoviti atelijer „Foto Tonka“. Ona je u ovom prostoru djelovala do 1958. kada ga predaje na korištenja „Croatia filmu“.

Oko 1830. prema projektu Bartola Felbingera u Ilici 10 sagrađena je kuća trgovca Georgiusa Dömötörrya (Jurja Demetrovića). Kuća je bila poznata po jednom od najljepše uređenih zagrebačkih vrtova s početka 19. stoljeća, također prema Felbingerovom projektu. Dömötörryjev vrt je 1830. godine detaljno opisao hortikulturalni stručnjak Mihalj Kunić u članku objavljenom u Passau u časopisu Allgemeine Deutsche Gartenzeitung. „Gospodin pl. Dömötörry“, piše Kunić, „sagradio je iza velikog dvorišta ispod brijega velik podrum, vrijedan da se vidi radi masivnog načina gradnje i dvaju redova smjelih svodova, u koji se može ulaziti kolima. Iznad podrumske zgrade izveo je veliku vrtnu terasu po cijeloj širini dvorišta. Na najvišem vrhu sagradio je visok staklenik u lijepom stilu s visokim okomitim prozorima. Svu ovu gradnju, koliko smionu i masivnu, toliko lijepu i skupocjenu, izveo je vrsni graditelj Bartol Felbinger.“ Ruševni ostaci ovog vrta djelomično su vidljivi i danas.

Jedan od poznatijih Iličkih vrtova nalazio se i u dvorištu kuće Valentina Wernera u Ilici 19. O druženju i građanskom životu u tom vrtu svjedoči nam stara fotografija iz 1861. godine. Vremenom ovaj vrt se u potpunosti izgubio, a na mjestu ranije kuće 1864. prema projektu graditelja Franje Kleina izgrađena je nova kuća.

Jedan od najvećih iličkih majura nalazio se na prostoru koji danas obuhvaćaju kuće u Ilici od broja 31 do 37. On se u arhivskim izvorima prvi put spominje 1740. godine a sastojao se od vrta, gospodarskih zgrada i stambene kuće. Početkom 19. stoljeća ma ovom se majuru spominju tri kuće: dvije zidane i jedna drvena. Prve dvije stajale su na mjestu današnjeg kućnog broja 33, a treća drvena na broju 31. Tijekom 18. stoljeća imanje je u više navrata mijenjalo vlasnike. Među inima spominju se: kraljevski savjetnik Josip Magdić, gradski advokat Kristofor Krčelić te oko 1760. kanonik Baltazar Krčelić. Tijekom 1796. imanje je kupio grofa Antun Pejačević Virovitički. No već 1810. godine ga je prodao zajedno sa sve tri kuće zagrebačkom mesaru Andriji Fuchsu, ocu kompozitora Vatroslava Lisinskog (Ignatiusa Fucsha). Prema arhivskim izvorima Fuch je već slijedeće godine kuću koja se nalazila na današnjem broju 31 prodao sedlaru Josipu Stephanu, dok je druge zadržao za sebe. Do sredine 19. stoljeća ovo veliko imanje usitnjeno je na više manjih građevinskih parcela na kojima se grade nove kuće: Ilica 31 oko 1860., Ilica 33 1878., Ilica 35 oko 1860./70. i Ilica 37 oko 1860. Kao jedina svjedočanstva na ovaj veliki ilički majur ostala su nam danas sačuvana velika ilička dvorišta do broja 31 do 37. I usprkos brojnim dvorišnim objektima sagrađenim tijekom 19. i 20. stoljeća ova nam dvorišta zorno svjedoče o svjedoče veličini ovog nekadašnjeg imanja. Jedna od najznačajnijih dvorišnih gradnji na ovom prostoru je zgrada nekadašnjeg kinematografa Apolo, danas kazalište Kerempuh, sagrađena 1912. godine prema projektu građevnog poduzetnika Ignjata Fischera.

Zaključak

Ilička dvorišta s ostacima nekadašnjih vrtova predstavljaju veliki gospodarski potencijal i jedan od ključnih nositelja revitalizacije užeg gradskog središta. U tom kontekstu slojevitom graditeljskom naslijeđu Ilice trebamo pristupiti na jedan posve drugi način – odnosno kao značajnom čimbeniku koji kroz pozitivne razvojno – revitalizacijske programe pridonosi gospodarskom razvoju, poticanju turizma, otvaranju novih radnih mjesta i unapređenju života lokalne zajednice. To znači da graditeljsku baštinu treba ravnopravno uklopiti s ostalim elementima u sve razvojne planove a osobito u one gospodarske. U izradi ovih planova kao ravnopravni partneri moraju participirati, odnosno surađivati svi segmenti društva – konzervatori, prostorni planeri, lokalna uprava, investitori, gospodarski stratezi, organizacije civilnog društva i građani. To nas u konačnici dovodi do toga da baština više nije nikome na teret već ona pravilnim gospodarenjem postaje ekonomski samoodrživom.

Ilički vremeplov