DRUŠTVENI PROCESI

Galerija Ilica

Ekosustav Grada

Galerija Ilica se kao integralni dio Projekta Ilica: Q’ART razvija od 2016. godine i koristi javni prostor, pročelja te izloge na ulici kao podloge za umjetničku intervenciju. Odvijajući se u formi izložbe na površinama okrenutim javnosti u Ilici, ulica postaje jedna od većih galerija na svijetu, ukupne ulične dužine blizu kilometar i pol, površine od 20 000 kvadrata, koja u tkivu grada komunicira društveno važna pitanja. Taj proces nastavit će se kroz različite umjetničke forme i problematike te stalne umjetničke urbane intervencije, šireći se iz ovog formata. Postav Galerije Ilica pod nazivom Društveni procesi u rujnu 2021. godine okuplja šesnaest vrhunskih hrvatskih umjetnika koji kroz svoju umjetničku praksu propituju morfologiju i društvena stanja okosnice zagrebačke socijalne, prometne i kulturne urbane infrastrukture. Riječ je o umjetnosti koja izlazi iz konvencionalnih okvira i stvara društvene procese u javnom prostoru. Kurator koncepta i izložbe je umjetnik Aleksandar Battista Ilić.

U vremenima u kojima se vrednovanje čovjeka svodi na jedinice i nule virtualnih klikova, javni su prostori ispunjeni šarenilom zagušujućih konzumerističkih poruka i pozivaju na trošenje, istovremeno puštajući da odumre sve što nije „korisno“. Drugim riječima, odumire javni prostor, prostor kvalitetnog života i prostori rada, jezgre gradova. Autori Projekta Ilica: Q’art Ivana Nikolić Popović i Aleksandar Battista Ilić igraju se političnošću umjetničkog jezika i poruke u javnom prostoru glavne gradske ulice Ilice, koristeći je kao poligon za igru, sredstvo agitacije i apela u posredovanju između institucija i države, grada, te njezinih stanovnika i potencijalnih korisnika. Burna 2020. godina Zagrebu osim pandemije donosi i razoran potres, poplave, bolno stanje u kojem projekt nastavlja solidarnost sa sugrađanima i susjedima i svojim akcijama pomaže da se nose sa zebnjama zahtjevnog vremena. U ovoj interakciji s javnošću Ilica postaje živo biće; metamorfozom vremena, povijesnog nasljeđa i vizija budućnosti ona postaje jedan od sudionika u tom dijalogu koji autori projekta u ovom formatu njeguju od 2016., a čija se podloga razvila kroz projekt Community započet još 2000. godine.

Ilica, stoljetna os zagrebačkog društvenog i gospodarskog života spaja u neprekinutom toku istočne i zapadne okrajke Zagreba, slijedeći prirodnu konfiguraciju Medvednice. Promatrajući njezin vijugavi, prirodni tok, uvjetovan topologijom brežuljkastog tla, može se uočiti neporeciva prožetost gradskog tkiva i prirode na kojoj je ono nastalo, očitovan u ulici koja opisuje planinu. U povijesnom kontekstu možemo reći da je Ilica najstarija zagrebačka povijesna prometnica, a zbog svojeg organskog urbanizma i danas ima prepoznatljiv vijugavi izgled, preuzimajući svojevrsnu ulogu prve, organske land art intervencije velikih razmjera u tkivu grada Zagreba. Od samih početaka, grad Zagreb živi na vodama i od voda koje se s Medvednice u obliku brojnih potoka slijevaju u Savu. Kao dio cjelovitog ekosustava u središnjem dijelu južnih padina zagrebačke planine javlja se šezdesetak izvora te je područje grada između planine i rijeke premreženo vodenim tokovima, koji su tijekom povijesti donosili osnovnu egzistenciju i život gradu. Upravo i sam naziv Ilica, koji se u pisanim izvorima prvi put spominje u 14. stoljeću, dolazi od imena potoka i brežuljka zapadno od Gradeca, na prostoru današnjeg Britanskog trga i Rokova perivoja. Uz taj potok živjeli su lončarski obrtnici koji su iz njega vadili ilovaču od koje su proizvodili keramiku. Etimologija imena svjedoči o izrazito bitnoj mikroekonomskoj dimenziji ulice, koja i dan danas gradi identitet njezine osi.

I uistinu, kao rijeka kojom teku ljudi i događanja tijekom stoljeća, njezin se izgled kontinuirano mijenja, njezino lice poprima nove bore i zaglađenja, ali njezin duh je stalan, onaj koji nosi multietničnost i raznolikost, koji stvara prostor javnog diskursa, a povremeno i prostor bunta. U tom kontekstu mogu se sagledati umjetničke prakse koje svoja problemska razmatranja iznose izvan klasičnih prostora umjetnosti, u javni prostor, te se okreću zajednici kao publici i sutvorcu umjetničkih sadržaja. Tako se upravo na Ilici i okolnim ulicama i trgovima stvarala povijest suvremene svjetske umjetnosti.

Pojam umjetnosti u zajednici (community art) razvio se iz ideje kulturne demokracije, koja se pojavila nakon Drugog svjetskog rata i opisuje prakse u kojima kulturu i umjetnički izraz generiraju pojedinci i zajednice, a ne centralističke institucije moći. Takav pristup nastoji demokratizirati kulturu kako bi postigla svijest i uvažavanje umjetnosti u što širem dijelu društva, ali i razbiti granice između onoga što se naziva „visokom“ umjetnošću i onoga što se, ponekad pejorativno, oslovljava nazivnikom „niska“ umjetnost, a sve kako bi umjetnost učinila dostupnom široj publici. Bitna razlika između umjetnosti koja je realizirana u zajednici upravo se može iščitati iz semantičkog postava pojma – radi se o umjetničkim praksama realiziranim u zajednici i sa zajednicom, u kojima je nerazdvojan umjetnički proces od spektra pojedinaca koji sačinjavaju određenu zajednicu i infrastrukture koja je prati. Njezino polje djelovanja učestalo je neraskidivo povezano s javnim prostorima, kao i prostorima koji nisu, po svojoj definiciji i funkciji, prostori umjetnosti. Urbani kontekst i društvene procese istraživali su svjetski umjetnici poput Gordona Mata Clarka, Josepha Beuysa, Hansa Hackea, MartheRosler, CocoFusco, Christoa, uz brojne druge. 

Bitno je kontekstualizirati pojavu umjetnosti u zajednici kao punopravnog umjetničkog pravca krajem šezdesetih cijelim nizom umjetničkih praksi koje su tome prethodile. Svojevrsni temelji postavljeni su još pedesetih godina 20. stoljeća pojavom grupe EXAT 51, koja je bila usmjerena na modernističke eksperimente te je nastala u javnom kontekstu tog doba, u kojem su stvarane ukupne modernističke tendencije u urbanizmu, kasnije i vrhunskom spomeničkom modernizmu. Primjer potonjem su skulpture Vojina Bakića, priznate kao svjetska vrijednost. Šezdesetih godina grupa Gorgona svojim djelovanjem razvija kontekstualizaciju umjetničkih praksi u javnom prostoru, uvodeći u mnogo većoj mjeri kontekst, akciju, ljudsku gestu i dematerijalizaciju umjetnosti. Veliki značaj imala je i aktivna podrška Galerije suvremene umjetnosti (danas Muzej suvremene umjetnosti) istraživanjima, eksperimentima, novim tendencijama, istraživanjima medija i tehnologija, kao i novim umjetničkim praksama, intervencijama i akcijama u javnom prostoru. Važnu ulogu imali su i Internacionalni festival studentskih kazališta IFSK, festival eksperimentalnog filma GEFF, Nove tendencije, Muzički bijenali i sva druga događanja koja su poticala prošireni odnos prema mediju, akcionizmu, performansu, ali i aktivnijoj reakciji na društveni kontekst.

Godina 2021. obilježava nekoliko značajnih obljetnica. Prije 50 godina u gradskoj jezgri Zagreba održala se izložba Mogućnosti za ‘71 u organizaciji MSU-a (tadašnje Galerije suvremene umjetnosti), a uz izložbu Guliver u zemlji čudesa, koja je iste godine organizirana u Karlovcu, ubraja se u glavne intervencijske projekte 70-ih godina na ovim prostorima. Kad se govori o 2021. kao obljetnici, jako je bitno naglasiti i da je u temporalnoj galeriji Haustor Frankopanske ulice 2a, koju je pokrenuo Braco Dimitrijević blizu samog križanja s Ilicom, 23. travnja 1971. godine otvorena izložba At the Moment, prva međunarodna izložba konceptualne umjetnosti na ovim prostorima, s brojnim svjetskim umjetnicima. Godina 2021. označava stotu obljetnicu rođenja nekoliko velikih umjetnika koji su svojim radom pridonijeli razvitku novih umjetničkih praksi, Dimitrija Bašićevića Mangelosa, IvanaKožarića i Josepha Beuysa. Ova godina također obilježava stogodišnjicu izdavanja prvog broja avangardnog časopisa Zenit, koji je postavio glasne zahtjeve u društvenom i političkom prostoru za izgradnjom vlastitog kulturnog sistema na temelju nove umjetnosti.

U tkivu grada Zagreba stremljenja prema umjetničkim djelovanjima u javnom prostoru uzela su maha tijekom šezdesetih, a poglavito tijekom sedamdesetih godina 20. stoljeća, u radu umjetničkih grupacija i pojedinaca te aktivaciji prostora na margini, koji time postaju mjestom doticaja novih umjetničkih praksi. Primjer jednog od takvih stvaralačkih i izložbenih prostora jest Radna zajednica umjetnika Podroom, koja je djelovala u prostoru podruma, ateljea u Mesničkoj 12 od 1978. godine kao samoorganizirana grupa umjetnika. To je također bio prostor u neposrednoj blizini Ilice. Pokretači su bili Dalibor Martinis i Sanja Iveković. U osnovi Podrooma bio je jasan i čvrsto izražen stav i potreba da se djeluje, ne samo paralelno i odvojeno od kulturnih i umjetničkih institucija, nego s namjerom da se na temelju njihove prakse isti princip izlaganja afirmira i u institucionalnom polju, ovdje u obliku samoorganiziranja u radnu zajednicu umjetnika. U izvjesnom obliku to se kasnije nastavlja u razvitku Galerije proširenih medija (PM). Iskustvo djelovanja u Podroomu pružilo je priliku da se sagledaju odnosi pojedinca i društvenog konteksta, odnosno uvjerenja da je moguće djelovati izvan sistema tako da se ne mijenja umjetnička jedinka te status i karakter njegova rada, ali istovremeno stavljati tu istu umjetničku praksu u donekle institucionaliziran kontekst koji galerija po svojoj prirodnoj funkciji donosi umjetničkoj praksi. S prvim priznavanjem novih umjetničkih praksi kroz Sekciju proširenih medija 1980. godine od strane umjetničkog udruženja HDLU, u njezinom okrilju odmah započinje radom i Galerija PM koju je kasnije bitno obilježilo vodstvo Mladena Stilinovića, pogotovo do 1991. godine. Izložbe su se smjenjivale u intenzivnoj dinamici od tjedan dana, a tih desetak godina djelovanja činilo je supstancu Galerije PM. Poslije, u novom prostoru, sve do današnjeg djelovanja, na nešto mekši način oslikava mogućnosti umjetnosti nastalih na margini između bunta i „ravnog hoda“, onog privatnog i javnog, alternativnog i institucionalnog. Burni prostor ovih umjetničkih istraživanja i praksi bitno su zaživjele u Studentskom centru šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. Galerija SC, MM centar, Teatar &TD bili su žarna mjesta kulturnih zbivanja, kao i Galerija Nova u Teslinoj ulici. U samoj Ilici vrijedi spomenuti prostor ateljea Toše Dabca, u kojem je Dimitrije Bašićević Mangelos održao retrospektivnu izložbu Manifesta. Bašićević Mangelos je također bio jedan od najistaknutijih kustosa Galerije suvremene umjetnosti (današnjeg MSU-a) te je imao izraženu ulogu u potpori izložbi-akcija u javnom prostoru Zagreba sedamdesetih godina.

Što se tiče aktera koji su obilježili razvitak dijaloga umjetničkih praksi, javnog prostora i zajednice, vrijedi spomenuti čitav niz imena i umjetničkih akcija koje su obogatile diskurs: primjerice, akcija Pave Dulčića Crveni peristil, realizirana u siječnju 1968. godine, u kojoj je skupina umjetnika i prijatelja prebojila u crveno središnji splitski trg Peristil, reprezentativni spomenik antičke rimske kulture, koja je postala jednom od urbanih legendi grada Splita, ali i cjelokupne povijesti hrvatske umjetnosti. Godine 1998. Igor Grubić radi referentnu akciju Crni Peristil na istom mjestu, ponovno koristeći javni prostor kao mjesto govora o socijalno-političkoj stvarnosti. U Zagrebu je 1971. godine prvi put postavljena skulptura Prizemljeno sunce već spomenutog Ivana Kožarića, i to na pješačkom trokutu kod Hrvatskog narodnog kazališta. Postavljanje kugle imalo je karakter umjetničke akcije, ali i političkog protesta, jer je skulptura bila postavljena tajno, bez dozvole nadležnih gradskih vlasti. Tom je prilikom Ivan Ladislav Galeta snimao reakcije prolaznika, koje su često bile vrlo burne te su eskalirale devastiranjem i paljenjem skulpture. Kasnije je skulptura nanovo postavljena, na drugoj lokaciji u Bogovićevoj ulici nedaleko od Ilice. Kožarić kroz cijeli svoj umjetnički opus davao prijedloge urbanih intervencija u jezgri Zagreba, za koje se još uvijek njeguje nadanje da će bar neke biti realizirane u budućnosti.

Tomislav Gotovac pionir je svjetskog performansa i strukturalističkog filma, djelujući od šezdesetih godina svojim akcijama, performansima i filmovima na različitim lokacijama širom grada. Gotovac je cijeli svoj život stvarao totalni portret Zagreba, a najpoznatije performanse izveo je upravo na Ilici.

Braco Dimitrijević 1971. godine započinje poznati ciklus Slučajni prolaznici na tadašnjem Trgu Republike i još dva zagrebačka trga, gdje su na pročeljima zgrada umjesto političara osvanule velike fotografije slučajnih prolaznika, potkopavajući kult ličnosti i istodobno afirmirajući svakodnevno. Inače, javne intervencije Brace Dimitrijevića 1968. i Gorana Trbuljaka s kraja šezdesetih, kao i njihova suradnja, mogu se smatrati prvim pionirskim konceptualnim gestama i akcijama na ovim prostorima i šire. Posebno vrijedi spomenuti i izraziti feministički moment realiziran u javnom i društvenom prostoru, onaj umjetnica Sanje Iveković i, nešto kasnije, Vlaste Delimar. Iveković je priznata kao jedna od pionirki svjetskog feminizma i aktivizma u umjetnosti, a 1971. godine radila je ambijente i zahvate u urbanom prostoru. Jedna je od značajnih pojava sredinom sedamdesetih bila je i Grupa šestorice autora (Mladen Stilinović, Vlado Martek, Željko Jerman, Boris Demur, Sven Stilinović, Fedor Vučemilović), koja je svoja stremljenja, orijentirana oko relacija između društva i umjetnosti i socijalne pozicije umjetnika iskazivala izložbama-akcijama, koje su mahom bile izvođene u javnom prostoru od 1975. do 1979., iako su pojedinci iz neformalne grupe započeli svoje djelovanje ranije. Osnovna karakteristika izložbe-akcije jest realizacija u javnom prostoru i temporalnost, prolaznost i otvorenost prema jezgrovitim društvenim temama i pitanjima. Akcija Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta (Zagreb, volim te!) Tomislava Gotovca na Ilici iz 1981. postala je ikonom performansa i akcionizma u Zagrebu, ali i svjetskoj umjetnosti. Svojim je performansima urbanom tkivu i kontekstu grada pristupio vrlo osobno, u akcijama kao što su Prošenje, 1981. godine, Šišanje i brijanje u javnom prostoru, Kolportiranje Poleta ili Čišćenje javnih prostora te, uključujući promatrače u performansima poput onog realiziranog u sklopu Muzičkog bijenala, Akcija 100 (Fućkanje),izvedena 1979. godine na tadašnjem Trgu Republike.

Umjetničke prakse komunicirane medijem plakata, kao odraza javnog prostora odigrale su veliku ulogu u stvaranju identiteta vremena, što je vidljivo u djelima Borisa Bućana, kao i Mihajla Arsovskog, koji je u prostorima Studentskog centra obilježio epohu urbanog identiteta Zagreba. Taj je duh radikalizma očitovan i u umjetničkom izričaju u tiskanim medijima, kao komplementu i ogledalu, ali i pokretaču umjetničkih zbivanja u javnom prostoru. Polet i Studentski list bili su integralni dio zbivanja tih godina, jer su upravo studentski mediji bili najčešće jedino mjesto gdje su se bilježila ova radikalna umjetnička događanja. Oni su to bili i po načinu oblikovanja društvene komunikacije, kroz grafičko uredništvo Gorana Trbuljaka i cijele plejade novih izvrsnih fotografa koji su radili za njih i istovremeno bili ključni kroničari ovih povijesnih događanja i akcija, ali i sami kao fotografi spadaju u vrhunce hrvatske umjetnosti. Dokumentiranje novih umjetničkih praksi i akcionizama bilo je prilično individualno i stihijsko, ponekad teško uhvatljivo i fragilno, zato valja istaknuti pored MSU-a, i to od samih početaka, kontinuiran entuzijastični doprinos Darka Šimičića u skupljanju i sistematizaciji ove, pokazalo se za povijest, svjetski važne građe. Od 1990. do 1994. godine djeluje kolektiv mladih umjetnika EgoEast, koji kroz javna događanja i izložbu EgoEast 1992. godine preispituje i prvi put sveobuhvatno kontekstualizira upravo ovo lokalno progresivno umjetničko nasljeđe inovativnih i radikalnih umjetničkih praksi od 1950-ih nadalje. U narednim godinama ove umjetničke prakse prepoznaju se globalno kao one koje su sudjelovale u stvaranju povijesti svjetske suvremene umjetnosti.

Devedesete godine 20. stoljeća donose kontinuaciju i daljnji razvitak navedenih tendencija i aktivnosti. Od 1990. godine Aleksandar Battista Ilić u Zagrebu inicira i aktivira nove kolektivne prakse kontekstualizacijom kontinuiteta „lokalnih“ umjetničkih praksi s procesima u društvu i njenim bolnim točkama, bavi se kolektivnim i društvenim praksama, community artom, ekosustavom, dok istovremeno Slaven Tolj aktivira marginalizirane dijelove Dubrovnika pokretanjem Art radionice Lazareti i buđenjem tamošnje scene. Tolj kasnije nastavlja svoje djelovanje u Rijeci, a svojim radom potiče percepciju života, egzistencije i društva. Ivana Keser tematizira lokalno i globalno, grad, smeće, medije, migracije, prirodu. Tomo Savić Gecan minimalističkim prostornim intervencijama angažirano dovodi u pitanje normu postojećih prostora i odnosa. Od kraja devedesetih godina Andreja Kulunčić provodi društvene prakse i istraživačke projekte kritičnih i moralnih točaka društva, David Maljković vrlo često kontekstualizira modernizam i odnos prema njegovim aspektima u suvremenom urbanitetu i društvu. Recentnije, Siniša Labrović svojim performansima dodiruje kritične točke društva i grada. Svojim se akcijama u zajednici značajno izdvajaju Kristina Leko, Darko Fritz, Zlatko Kopljar, Božena Končić Badurina, Marko Tadić, već spomenuti Igor Grubić i mnogi drugih umjetnici i umjetnice koje provode društveno orijentirane umjetničke prakse, a kontinuitet intenzivnog akcionizma nastavlja se i kod novih generacija umjetnika.

Ekosustav Zagreba, ali i odnos rada i odmora, prijateljstva i kolektiviteta tematizirao je desetogodišnji performans i kolektiv Weekend Art: Hallelujah the Hill koji su Aleksandar Battista Ilić, Ivana Keser i Tomislav Gotovac započeli 1995., a odvijao se do 2005. godine upravo na zagrebačkoj gori Medvednici čiji je grad integralni dio i gdje Ilica svojom vijugavom topografijom poput land arta opisuje donje rukavce planine. Tijekom deset godina na planinu su se penjali svake nedjelje, a Battista Ilić snimio je seriju od nekoliko tisuća fotografija. Bila je to kolektivna akcija o lokalnom ekosustavu, osvješćujući u kolikoj je mjeri odgovornost prema globalnom ekosustavu ključna za društvenu i klimatsku pravednost, što je vidljivo u recentnim godinama.

Tijekom devedesetih cijelo vrijeme djeluje i magazin Arkzin, također jedan od najznačajnijih aktivatora i kroničara društva u tom kriznom vremenu. Godine 1993. u Zagrebu formira se SCCA (kasnije Institut za suvremenu umjetnost), koji je usustavio dokumentaciju novih umjetničkih praksi, ali i organizirao nekoliko važnih problemskih izložbi, kao i knjiga o progresivnim umjetnicima i pojavama. Razvojem i ekspanzijom nezavisne kulturne scene u Zagrebu od 1998. godine nadalje organiziraju se kontinuirano različite manifestacije i festivali koji tematiziraju grad, javni prostor, urbanitet, urbanu kulturu, društvene i urbanističke probleme, aktivizam, net kulturu, akcionizme i performanse u javnom prostoru. Tako je Igor Grubić 1998. godine inicirao Akciju 22% na trgu Petra Preradovića (Cvjetni trg) u neposrednoj blizini Ilice. U organizaciji udruge Attack okupio je velik broj progresivnih hrvatskih umjetnika da naprave umjetničke akcije-proteste protiv povećanja pogubnog poreza na knjige, PDV-a, na 22%.

Tih godina među brojnim akterima nezavisne kulturne scene započinje s djelovanjem Multimedijalni institut MI2, net klub MAMA, kustoski kolektiv WHW, Centar za dramsku umjetnost, Bacači sjenki, Bad.co, kolektiv Community Art, kolektiv BLOK, udruga MAPE. Arhitektonski kolektiv Platforma 981 problematizira devastacije, deformacije i dehumanizacije čitavih jezgri Zagreba uslijed divljih davanja građevinskih dozvola koja su počela nakon devedesetih godina prošlog stoljeća poništavajući svako urbanističko i urbano planiranje. Mnogi od ovih kolektiva zajednički iniciraju projekt značaja urbane kulture Zagreb kulturni kapital 3000, a središnje događanje bilo je 2004. godine u Ilici 10, tadašnjem napuštenom kinu. Bacači sjenki reaktiviraju iskustvo života u biserima modernističke arhitekture interpolirane u urbanu jezgru grada kroz projekt Vitić pleše. Udruga i kolektiv Blok od 2003. godine organizira Urban festival, na različitim lokacijama i prostorima po Zagrebu. Kolektiv Kontejner kroz svoje programe i manifestacije promišlja tehnologiju i njezin utjecaj na život, tijelo i društvo. Festival Perforacije udruge Domino organizira performanse po gradu, aktivirajući pitanje politike tijela i grada. Politiku društveno odgovornog dizajna kontinuirano predvodi i tematizira Hrvatsko dizajnersko društvo (HDD). Galerija Nova, Galerije Miroslav Kraljević i Galerija Prozori kontinuirano već duže prate društvene umjetničke prakse, a nekoliko galerija djeluje pri centrima za kulturu, društvenim domovima te drugim važnim organizacijama i oblicima organiziranja širom Zagreba.

Performans i akcionizam kao formu izražavanja i komuniciranja u velikoj mjeri preuzimaju i koriste veliki i značajni građanski prosvjedi protiv raznih javnih gradskih devijacija u proteklih 20 godina, i time kroz direktnu emociju i gestu vizualiziraju probleme građana, upravljanja gradom, ali i komuniciraju s građanima. Metode performansa i akcionizma koje su inovirali i razvili umjetnici u širem su smislu tako postale općeprihvaćen oblik političkog komuniciranja u javnom političkom životu.

Pristupajući Galeriji Ilica kao umjetničkom krešendu koji objedinjuje navedene tendencije, vrijedi spomenuti i genezu umjetničkih promišljanja i stremljenja organizatora programa koji su doveli do realizacije Galerije. Tako je ranih 2000-ih pokrenuta Zagrebačka komuna te već spomenuti projekt i kolektiv Community art, dugogodišnji edukativno-istraživačko-akcionistički projekt koji se u etapama razvija sve do danas, a koji će na kraju dovesti do organizacije Projekta Ilica 2017. godine. 

Urbanistica Jane Jacobs izjavila je da su gradovi sposobni pružiti ponešto za svakoga, samo i jedino kada ih stvaraju svi koji ih nastanjuju. Uklopljena u nasljeđe umjetničkih akcija i projekata realiziranih na bogatoj povijesnoj osnovi ulice u kojoj će tijekom rujna zaživjeti, Galerija Ilica nastavlja komunikaciju o tome kako se umjetnička praksa može manifestirati u svakodnevnom životu pojedinca, pristupajući urbanom tkivu i njegovim žiteljima bez diskriminacije, otvorena svima, a moderator i medijator u takvom su javnom dijalogu sama umjetnička djela koja teku od jedne do druge socijalne točke, vodeći promatrača kroz narativ objedinjen kretanjem i dijeljenim iskustvom. U osjetljivo doba kakvom svjedočimo, vremenu gdje na licu gradskih ulica možemo svjedočiti pukotinama, borama i ranama nastalim uslijed zapuštenosti i učestalih potresa, iznimno je važno osvijestiti sve ono što smo izgubili kroz otuđenja koja se događaju tijekom proteklog stoljeća i vratiti se onome što jesmo. Galerija Ilica, koristeći teksturu ulice, sve njezine pukotine i izbočine, daje perspektivu za osvještavanje zajedničkih urbanih prostora, ulica, ulegnuća i izbočina gradske topologije kao prostora društvenih procesa i interakcije, prostora koji živi, liječi se i transformira paralelno s ljudima i njihovim strukturama.

Projekt Ilica: Q’art promišlja povezanost i održivost urbanog tkiva i njegovog prirodnog ekosustava, mikroekonomije, svih odnosa u zajednici i društvu, poziva na sudjelovanje, pogotovo u kriznim vremenima, kada njegujemo prirodu, grad i njegove ljude. Što i kako umjetnost govori o socijalnoj, klimatskoj i svim oblicima pravednosti, te kako u sinergiji potiče društvene procese i mijenja društvene odnose kroz življeno iskustvo svih onih koji su u tom procesu sudjelovali ili mu svjedočili. Stalna poruka je Mi ljudi, građani, smo grad. Upravo je zagrebačka Ilica kontinuirano bila taj ključni društveni laboratorij razvoja akcionizama u umjetnosti, stvarajući tako svjetsku povijest umjetnosti, ali posljedično i akcionizama javnog i političkog komuniciranja, onih koji mijenjaju društvene percepcije i odnose te stvaraju kontinuirane društvene procese.

ALEKSANDAR BATTISTA ILIĆ (r. 1965., Zagreb)

ALEKSANDAR BATTISTA ILIĆ

istaknuti je multidisciplinarni umjetnik koji umjetničkim akcijama pokreće kolektivne prakse i zajednicu, kroz totalno umjetničko djelo, ljudske geste, društvene prakse, prirodu, ekologiju, performans, fotografiju, film, edukaciju, socijalizacijske urbane intervencije. Diplomirao je 1992. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a 2000. je boravio na studijskom putovanju na Filmskom koledžu pri Columbusu, Ohio. Djelovanje počinje 1988. serijama praznih prostora gdje počinje svoje promišljanje relacija ljudi u ekosustavu krize. Od svojih početaka inicirao je nekoliko kolektiva i aktivacija zajednica. Kaže „moja umjetnost je suradnja s ljudima“, gdje procesira bolne točke društva i prirode. Može ga se smatrati jednim od začetnika umjetnosti angažirane u zajednici (community art), aktivirajući totalno i kolektivno umjetničko djelo, što nastavlja do današnjih dana. Od 1990. do 1994. godine inicira kolektiv (EgoEast) koji kroz javna događanja i izložbu EgoEast preispituje i po prvi put sveobuhvatno stavlja u društveni i kronološki kontekst upravo ovo lokalno progresivno nasljeđe inovativnih i radikalnih umjetničkih praksi od 1950-ih nadalje. Od sredine devedesetih zajedno s Ivanom Keser i Tomislavom Gotovcem čini kolektiv i izvodi kultni desetogodišnji „performans bez publike” Weekend Art: Hallelujah the Hill (1995. – 2005.), svake nedjelje na planini Medvednici, ekosustavu grada Zagreba. Ovaj višeslojni projekt započinje nakon što Battista Ilić 1995. snima nekoliko serija režiranih fotografija u spomenutom kontekstu, što grupu potom aktivira da šetnje pretvore u dugoročni performans, prvo na godinu dana, a na kraju se akcija produži u desetogodišnji ritual i „film realiziran u slajdovima“ gdje Ilić ciljano režira i snima tisuće slajdova. Rad je ušao u anale svjetske umjetnosti, a kroz gestu hodanja i režiranih slajdova promišlja o okolnostima ljudskih života u ekosustavu društvene i ekološke krize, prijateljstvu, radu, odmoru, prirodi, vodama Medvednice i Zagreba, krizi klime, o čovjeku i umjetnosti kroz lokalnu planinu. Na tragu dematerijalizacije umjetnosti, grupa je istovremeno izvodila i serije performansa uživo u najznačajnijim svjetskim institucijama, a Ilić inicira seriju kolektivnih performansa, neverbalne Body film eseje. Tijekom tog perioda, 2000. godine, aktivira se Zagrebačka komuna kroz Community Art projekt, a 2001. Ilić s Ivanom Keser osniva udrugu Community Art/Umjetnost zajednice, sa sjedištem u Ilici 89, bivšem krojačkom obrtu. U osnivanju im se priključuje i Gotovac. Projekt se odvija putem akcija, radionica, predavanja, javnih diskusija, novina, intervencija u kojima je naglasak na aktiviranju zajednice i uspostavljanja javne platforme za sve zainteresirane. Pokreću Community Art školu za umjetnost i teoriju, te Stalni javni forum kroz koji organiziraju niz problemskih akcija i diskusija u javnom prostoru i galerijama, poput Persona non Grata Celje, Zagreb, Berlin, Paradigme konflikta (MSU) i Normalizacije (galerija Nova). Na tim iskustvima 2016. godine započinje nova faza i Aleksandar Battista Ilić počinje suradnju s Ivanom Nikolić Popović. Zajedno pokreću Projekt Ilica: Q’art  koji „glavnu ulicu“ Zagreba uzima kao paradigmu zapuštenog grada i njegovog ekosustava te kroz kolektivne umjetničke prakse pomaže zajednici u vraćanju vitalnosti i povećanju kvalitete života, pogotovo kroz seriju akcija Mi građani smo grad. Ovaj projekt inspirira cijeli trend sličnih projekata širom Hrvatske. U 2020., godini pandemije, razornog potresa i poplave u Zagrebu, svojim kolektivnim i umjetničkim akcijama zajedništva pomažu sugrađanima da se nose sa zebnjama kompleksnog stanja. Battista Ilić između ostalog provodi umjetničku akciju velikog odjeka, postavlja Crvene križeve na fasade oštećenih zgrada ranjenog grada kao poziv na pomoć, suosjećanje, solidarnost i međusobnu brigu, ali i svijest o fragilnoj relaciji lokalnog ekosustava grada i planeta. Za sebe kaže „ja sam kao pećinski čovjek, a ulica je moja pećina“. Iz istih razloga 2021. pokreće koncepciju izložbe Društveni procesi gdje iznova okuplja scenu za izložbu na fasadama i javnim prostorima Ilice, s umjetnicima novih umjetničkih, društvenih i radikalnih praksi. Battista Ilić je sa svojim projektima sudjelovao na brojnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, među kojima se ističu one u muzejima moderne i suvremene umjetnosti u Barceloni, Beču, Berlinu, Budimpešti, Dublinu, Kyotu, Lyonu, New Yorku, Stockholmu i mnogim drugim gradovima. Kao dio njegove umjetničke filozofije „u suradnji s ljudima“ suosnivač je studija Novih medija pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje predaje kao profesor, bio je i dekan, pri čemu se posebno zalaže da, osim nastave i neovisnog istraživanja, sveučilište mora imati misiju služenja zajednici. Također, drži predavanja širom svijeta o aktiviranju zajednice putem umjetnosti, kroz društvene pristupe i prakse te performans i film. Sudjelovao je na najuglednijim festivalima animiranog filma diljem svijeta.

Njegovi su umjetnički radovi izlagani u vodećim muzejima moderne i suvremene umjetnosti diljem svijeta, uključujući: IMMA, Dublin, Moderna Muset, Stockholm, MoMA, New York, Kunsthaus Bregenz, Hamburger Bahnhof, Berlin, Ludwig Museum, Budimpešta, ZKM, Karlsruhe, MUSAC, Leon, Museum in Progress Beč, Sala, Montcada, Fundacio “La Caixa”, Barcelona, Kyoto Biennale, Institut d’art contemporain, Lyon. U suradnji s drugim autorima producirao je i izveo niz multimedijalnih i kazališnih performansa u nekoliko europskih institucija, primjerice Tanzquartier, Beč, Kunsthalle, Basel ili Muzej moderne umjetnosti u Dublinu. Sudjelovao je na najuglednijim festivalima animiranog filma širom svijeta. Uz izložbenu djelatnost, suosnivač je studija Novih medija gdje je i profesor, te bivši dekan, pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Inicirao je kolektiv i projekte EgoEast, zatim kolektiv, performans i seriju više tisuća fotografija Weekend Art ( 1995. – 2005., s Ivanom Keser i Tomislavom Gotovcem). Godine 2000. inicirao je Community art/Umjetnost zajednice, dugogodišnji edukativno-istraživačko-akcionistički projekt, koji se u etapama razvija sve do danas. Godine 2001. s Ivanom Keser inicira i istoimenu udrugu. S Ivanom Nikolić Popović 2016. započinje dugogodišnje aktiviranje zajednice kroz Projekt Ilica: Q’art u Zagrebu. Njegov je rad uvršten u mnoge svjetske i domaće antologije, knjige i publikacije među kojima se ističu: Primary Documents u izdanju The Museum of Modern Art, iz New Yorka; Central and Eastern European Art Since 1950, World of Art, Times & Hudson, Londona, a tekstovi o njegovom radu objavljeni su u svjetskim časopisima KunstforumArt PressFlash ArtArt in America i drugima.

BORIS CVJETANOVIĆ (r. 1953., Zagreb)

boris_cvjetanovic

istaknuti je hrvatski fotograf koji je 1976. godine diplomirao na Pedagoškoj akademiji, odsjek za likovne umjetnosti, te je do 1984. radio kao restaurator na istovjetnom zavodu. Profesionalno se fotografijom počinje baviti 1981. godine kada kreće raditi za studentski list SL i objavljivati svoje fotografske uratke. Tri godine poslije odlučuje se posvetiti isključivo svojem fotografskom zvanju u kojem će do danas opstati kao poseban autor posvećen „mirnom, spokojnom i lijepom“ (B. Slijepčević). Njegov se opus može podijeli u tri segmenta – tjeskobne cikluse u kojima prikazuje ljude s margine (npr. Mesnička 6, 1983.), cikluse intimnih fotografija (npr. Prizori bez značaja, 1981. – 2002.) te one u kojima bilježi grad i životne cikluse (pr. Priroda i grad, 2010. – 2015.). U ciklusu Radnici (1985. – 1999.), kao i ostalima u kojima se dotiče onog zapostavljenog dijela našega građanstva, očituje se sva snaga ovog autora. On nikako ne poseže za dramatičnim prikazom ili željom da izazove patetiku ili sažaljenje, već hvata protagoniste prikazujući ih kroz njihovu tihu svakodnevicu i stoičko prihvaćanje stvarnosti. Takvim i sličnim serijama bilježio je prešutnu stvarnost s ciljem da – kako sam kaže – isto pokaže i pridonese tome da se to ispravi, a s godinama upornog rada zaslužio je naziv jednog od naših najvećih fotografa socijalne i angažirane tematike. Na 50. Venecijanskom bijenalu, zajedno s Anom Opalić, sudjelovao je sa svojim fotografijama upravo iz takvih serija – Bolnica, Radnici, Škola i Zatvor – koje nastaju između 1987. i 2003. U recentnijim godinama više se posvetio istraživanju i proučavanju grada, njegovih ambijenata i samostalnog života; grad u tim djelima postaje i živo tkivo i glavni junak koji ni najmanje ne ovisi o čovjeku. Na ovu i druge teme, izdano je više njegovih knjiga fotografije: Prizori bez značaja (1996.), Novo nebo, (2003.), Fotografije iz škafetina (2008.), Grad (2016.), Priroda i grad (2018.). Cvjetanović je dobitnik nekoliko prestižnih nagrada (1st Tokyo International Photo-Biennale, 1995., Grand Prix na izložbi Hrvatska fotografija 1997., nagrada Homo Volans 1997., nagrada Tošo Dabac, 2016.).

od 1981. godine profesionalno se bavi fotografijom te je od tada samostalno izlagao u raznim institucijama suvremene umjetnosti i fotografije: Prizori bez značaja, Center in Galerija P74, Ljubljana, 2016., Le petit est beau, Le Mois de la photo, Pariz, 2012, Dialogue, Galerie Frank Elbaz, Pariz, 2011., Photographed, Span Galleries, Melbourn 1998., i druge, dok je 2003. godine bio predstavnik Hrvatske na 50. Venecijanskom bijenalu. Također je sudjelovao u brojnim skupnim izložbama među kojima se ističu: Centrum Peryferi, Galeria Miejska, Gdansk, 2018., Personal cuts – Art Scene in Zagreb from 1950s to Now, Carrẻ d’Art, Nȋmes, 2014., Zero Point of Meeting, Camera Austria Graz, 2013., You are Kindly Invited to Attend, Kunstsaele, Berlin, 2010., Contemporary Croatian Art, National Academy of Art, New Delhi, 2007., In Search of Balkania, Neue Galerie, Graz, 2002., Contemporary Yugoslav Photography, The John Hartell Gallery, New York, 1989. Godine 1996. izdana mu je knjiga fotografija Prizori bez značaja, a iste su godine njegove fotografije objavljene u knjizi Echoes – Contemporary Art at the Age of Endless Conclusions Francesca Bonamija (The Monacelli Press, New York, 1996). Radovi mu se nalaze u više muzejskih i privatnih zbirki poput Tokyo Metropolitan Museum of Photography, Muzeja suvremene umjetnosti, Zagreb, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka i drugih.

Radovi: 

  1. Iz ciklusa Radnici, 1982. -2002.
  2. Iz ciklusa Radnici, 1982. -2002.
  3. Iz ciklusa Radnici, 1982. -2002.
  4. Štrajk rudara u Labinu 1987.
  5. Štrajk rudara u Labinu 1987.
  6. Iz ciklusa Radnici, 1982. -2002.
  7. Knifer, Branimirova, 1987., iz ciklusa Slikanje ispred slika
DALIBOR MARTINIS (r. 1947., Zagreb)

Dalibor Martins

DALIBOR MARTINIS (r. 1947., Zagreb)

istaknuti je transmedijalni hrvatski umjetnik. Prisutan je na izlagačkoj sceni od 1969. godine, a tijekom sedamdesetih godina zajedno sa Sanjom Iveković pionir je video umjetnosti u Hrvatskoj. Već se tada očituje njegov cjeloživotni interes medije, a tada se vezuje uz eksperimentalne prakse, istraživanje potencijala tehnologije. Dobar su primjeri radovi poput TV Timer (1973.) ili kasniji Image is Virus (1983.) u čijem je središtu kritičko tretiranje televizije kao medija, preispitivanje njegovih raznorodnih potencijala, poglavito kroz prizmu hiperprodukcije te ubrzane i olakšane distribucije. Izvrtanje komunikacije osjeti se i u poznatom radu Dalibor Martinis razgovora s Daliborom Martinisom (1978. – 2010.) gdje se ipak pitanje povijesnosti, odnosno nametnute istine sadašnjice ispoljava kao središnje. U ovom video radu u dva vremenska stanja umjetnika razgovaraju potpomognuti HRT-ovom emisijom Drugi format, a nedugo zatim započet je istovjetan projekt autointervjua Martinisa iz 2013. i 2077. godine. Njegov veliki ciklus radova, Data Recovery (1969.-2077.), prikazan izložbom u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (2016.) prije svega se bavi memorijom i poviješću, odnosno kako i sam naslov sugerira, izvlačenjem događaja, stvari i situacija iz njihovih vremena te društvenim kategorijama memorije. U njemu je moguće pronaći djela nastala kroz pedesetak godina (uključujući i najranije Rad za izložbu 1969 koji umjetnik još uvijek tretira kao rad u nastajanju), i to u medijima performansa, videa, fotografije, instalacije, dokumentacije, intervencija i drugih. U sklopu izložbe prikazana je i akcija Vječna vatra gnjeva (2016.) gdje autor pali automobil, čime odaje svojevrstan hommage takvim činovima bunta koji nastaju na periferijama velikih gradova i ukazuju na to da je ideja savršenog, fino uređenog i uglađenog grada i društva tek iluzija, pogotovo kada ga se sagleda odozdo. S druge strane, dio njegova opusa bavi se kritikom i istraživanjem same institucije muzeja, što se posebno dobro osjeti u Muzeju radničke klase (2009.) gdje prebacuje fokus s izložbe, a naglasak se stavlja upravo na radnička prava, uvjete rada i samo zadovoljstvo djelatnika određenog muzeja koje se ocjenjuje i dodjeljuju im se „hotelske” zvjezdice.

Sudjelovao je na brojnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, na različitim međunarodnim filmskim festivalima i projekcijama te je kao stipendist boravio na više kontinenata, primjerice Canada Council (1978.) i Jaica (Japan, 1984.). Predstavljao je Hrvatsku na 47. venecijanskom bijenalu (1997.), sudjelovao na bijenalu u São Paulu (1981.), na Documenti 8 (1987.) i drugim događanjima. Izlagao je na brojnim izložbama diljem svijeta poput: New Narrative, MoMA, New York, 1984., Europe-Europe, Kunsthalle, Bonn, 1994., Aspects-Positions, Museum moderner Kunst SLW, Beč, 1999., As Soon as I Open My Eyes I See a Film, Muzej moderne umjetnosti u Varšavi, 2008., Promesses du passe, Centre Georges Pompidou, Pariz, 2010., Experimental Cinema in East. Europe 1960-1990, National Gallery of Art, Washington, 2014., You’ve got 1243 unread messages, Latvijski centar za suvremenu umjetnost, Riga, 2017. Prva mu je retrospektiva održana 1990. godine kao video-retrospektivni program sa Sanjom Iveković, u Art Gallery of Ontario u Torontu, a značajna je bila i ona u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti 2016. godine. Dobitnik je više nagrada za svoje djelo, uključujući i Godišnju nagradu Vladimir Nazor (2017.), T-HT nagradu (2012.) i nagradu Tokyo Video festivala (1984.).

Njegovi se radovi nalaze u svjetskim kolekcijama kao što su: MoMA, Kontakt Collection, Stedelijk Museum i druge.

OBRAĆAM VAM SE KAO ČOVJEK ČOVJEKU (I AM ADDRESSING YOU MAN TO MAN), 1979/2003/2021.

 

DIMITRIJE BAŠIĆEVIĆ MANGELOS (r. 1921., Šid – s. 1987., Zagreb)

intrigantna je ličnost te velikan hrvatske i svjetske umjetnosti, kustos i kritičar koji je povijest umjetnosti i filozofiju studirao u Beču i Zagrebu gdje je i doktorirao 1957. godine. Kao kustos u Galerijama grada Zagreba prije svega je zadužio i  valorizirao naivnu umjetnost kao prvi voditelj Galerije primitivne umjetnosti u periodu 1960. do 1964. Istovremeno podržava i piše o apstraktnoj umjetnosti i organizira brojne izložbe u zemlji i inozemstvu. Unurar GGZ-a od 1971. do 1982. godine radi kao voditelj novoosnovanog odjela CEFFT-a (Centar za film, fotografiju i televiziju) i bavi se intenzivnije teorijom medija, filma i fotografije te organizira mnoge izložbe iz područja novih medija i  konceptualne umjetnosti. Ta „jedna osoba s dva života”, kako ga objašnjava Jerko Denegri, pri čemu je potonja umjetnik, u svojem stvaralaštvu je prije svega  afirmirao ideju „noart”-a te „non-stories”-a ispreplićući negaciju slikarskog postupka i logiku jezika  svodeći izražajne potencijale na elemente mišljenja. To se može vidjeti u serijama: Tabulae rasae, Alphabeti, Paysages, Negation de la peinture (o. 1950ih) za koje je koristio bilježnice kao i već tiskane knjige i kataloge, školske tablice i kasnije globuse koje bi prebojao najčešće crnom te ispisvao slova, rečenice i misli, raznim pismima i jezicima, proizvodeći slikani jezik, poetičan, ironičan i zaigran. Mangelos je bio istaknuti član Gorgone (1959.-1966.) – neoavangradne umjetničke grupe koja nije djelovala usko programski, već se temeljila na druženju, različitim aktivnostima, pismenoj komunikaciji, a ujedinjavala ih je duhovna sloboda i  gorgonski duh. Iako je u tome periodu stvarao, njegovi su gorgonaški radovi prikazani u Zagrebu tek 1977. na izložbi grupe Gorgona. Izuzetno su značajni njegovi brojni manifest među kojima se ističe  Shid-manifesto (1978.) u kojemu je, vođen bio-psihološkom teorijom koju je čuo u školi u rodnom Šidu, a koja govori kako se svaka ljudska stanica u potpunosti promijeni kroz sedam godina, vlastiti je život podijelio u devet i pol ciklusa što se i ostvarilo kada je preminuo u 66. godini života. Teoriju o potpunoj promjeni pojedinčeve osobnosti prikazao je na primjerima poput Van Goghova, Picassova, ali i Marxa i Staljina. Izlagao je diljem Europe, također i u SAD-eu na samostalnim i grupnim izložbama. Godine 2003. – 2004. održane su velike retrospektivne izložbe u Portu, Grazu, Barceloni i Kasselu i tim povodom izdana je monografija na engleskom jeziku sa prijevodina na njemački, španjolski i portugalski. Od tada svjetski interes za umjetnikom raste te se njegova relevatnost i upečatljiv način rada višestruko potvrđuju.

Aktivan je na izlagačkoj sceni od 1968. godine te je od tada izlagao diljem svijeta. Među samostalnim izložbama ističu se: Mangelos, Muzej suvremene umjetnosti (Zagreb, 1990.), Mangelos, A/D Gallery (New York, 1998.), Mangelos nos. 1 to 9 ½ , Museu de Arte Contemporânea de Serralves (Porto, 2003.), Kunsthalle Fridericianum (Kassel, 2004.), Black Mirror, Galerie Frank Elbaz (Pariz, 2013.), Mangelos: a retrospective of exhibitions 1972 – 1981 (Peter Freeman, Inc., New York, 2016.), Manifestos, Theses, Projects and Notes (Galerie Martin Janda, Beč, 2017., Galerija Nova, Zagreb, 2019.), a povodom stogodišnjice autorova rođenja Zbirka Richter (MSU) organizira mu izložbu. Izlagao je i na brojnim skupnim izložbama poput: The Horse Who Sings – Radical Art from Croatia, Museum of Contemporary Art (Sydney, 1993.), Gorgona, Gorgonesco, Gorgonico, Venecijansko bijenale, Ex Macello (Dolo, 1997.), Aspects – Positions, Museum moderner Kunst SLW (Beč, 1999.), Fluxus, Happening, Kontextkunst, Neue Galerie (Graz, 2006.), Eye on Europe – prints, books and multiples / 1960 to now, Museum of Modern Art (New York, 2006.), Knifer, Mangelos, Vaništa, Michell-Innes & Nash (New York, 2015.), Modernitées plurielles 1905- 1970, Centre Pompidou (Pariz, 2015.), Personal Cuts, Carré d’Art Musée d’Art Contemporain (Nîmes, 2015.), Transmissions: Art in Eastern Europe and Latin America, 1960 – 1980, The Museum of Modern Art (New York, 2016.). Djela mu se nalaze u 15-ak kolekcija diljem Europe i Amerike, uključujući MOMA-u, Tate Modern, Centre Georges Pompidou i druge.

 

GORAN TRBULJAK (r. 1948., Varaždin)

istaknuti je hrvatski snimatelj, fotograf i konceptualni umjetnik. Diplomirao je grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1972., usavršavao se u École Nationale Supérieure des Beaux-Arts u  Parizu te diplomirao kameru na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti 1980. godine. Filmsku karijeru započinje iste godine sudjelujući kao direktor fotografije na filmu Izgubljeni zavičaj (A. Babaja) a otada je snimio brojne filmove te pet puta osvojio Zlatnu arenu za najbolju kameru. Karijeru u likovnim umjetnostima započeo je 1969. godine te se vrlo rano pronalazi unutar konceptualne umjetnosti u kojoj ironizira i preispituje ulogu galerijskih institucija, samoga umjetnika, itd. Njegova prva samostalna izložba Ne želim pokazati ništa novo i originalno (Galerija SC, 1971.), sadržavala je jedan, istoimeni rad (plakat) koji se zapravo može uzeti i kao početak autorova djelovanja. Četrdesetu obljetnicu te izložbe obilježio je postavljanjem novoga plakata na isto mjesto, s natpisom star, ćelav i još uvijek netalentiran. Eklatantan je to primjer njegova bavljenja kritikom galerijskog sustava koji se intenzivno osjeća kroz cijele sedamdesete godine, iako zapravo takav odnos nikada i nije nestao. To se očituje i u njegovim radovima, točnije „radovima-tezama“, pod nazivom Činjenica da je nekome dana prilika da izlaže važnija je od onoga što će na toj izložbi biti pokazano (1973.) i Ovom izložbom održavam kontinuitet u svom radu (1979.). Trbuljak se zanima i za izvrtanje, uzmicanje i poništavanje ideje umjetnika-genija, odnosno ukazuje na problematiku identiteta umjetnika što se, primjerice, vidi u djelu Svaki put kada su ovi radovi izloženi, jedno slovo moga imena i prezimena mora se prekrižiti (1972–1980), a koje je Galerija Gregor Podnar (Berlin, 2011.) predstavila na izložbi Monochrome & Monogram. Branka Stipančić prepoznaje kako svaki Trbuljakov iskorak u umjetnosti predstavlja za njega i novi etički problem.

sudjelovao je na brojnim međunarodnim izložbama među kojima se ističu: Pariško bijenale (1971.), Aspects – Positions, Museum moderner Kunst SLW, Beč (1999.), Les Promesses du passé, Centre George Pompidou, Pariz (2010.), Museum of Parallel Narrative, MACBA, Barcelona (2011.), Personal and Other Obstacles, Galerija Gregor Podnar, Ljubljana. (2013.), Report on the Construction of a Spaceship Module, New Museum of Contemporary Art, New York (2014.), Transmissions: Art in Eastern Europe and Latin America, 1960–1980., MoMA, New York (2015./2016.), Recollection – A Journey After 28 Years, Proyectos Monclova, Mexico City (2018.). Samostalne izložbe održane su mu u relevantnim muzejima među kojima ističemo Muzej suvremenih umjetnosti u Zagrebu, Muzej savremene umjetnosti u Beogradu, Galeriju Gregor Podnar, Berlin, Centre d’Art Contemporain, Ženeva,  P420, Bologna, Remont Gallery, Varšava i dr.

 

IGOR GRUBIĆ (r. 1969., Zagreb)

multimedijalni je i međunarodno priznati umjetnik čija praksa započinje 1990. godine, a obuhvaća područje fotografije i filma te intervencija u javnom prostoru. Njegovi radovi često komentiraju trenutačna i prošla društvena, politička i ekonomska pitanja, važne povijesne događaje i posvećuju se marginaliziranima i zaboravljenima. Od 2000. godine radi i kao producent i autor dokumentarnih filmova, TV reportaža i društveno angažiranih reklama. Predstavnik je Hrvatske na 58. Venecijanskom bijenalu gdje izlaže višegodišnji projekt Tragovi nestajanja (u tri čina) (2006.-2019.) te kratki, eksperimentalni dokumentarno-animirani film Kako se kalio čelik (2018.), koji je gostovao na tridesetak filmskih festivala i dobio više nagrada, uključujući: Posebno priznanje na Anilogue International Festivalu animacije i ANIMAFEST-u te nagradu ASIFA-e Hrvatske za najbolji profesionalni film. Njegove intervencije u javnom prostoru, kao i video radovi, istražuju političke situacije prošlosti i sadašnjosti, istodobno probijajući tkivo stvarnosti. Grubićevu kritičku, društveno-politički posvećenu praksu karakterizira dugoročni angažman i predanost temama koje odlučuje obrađivati. Od dubinskog istraživanja sudbine povijesnih spomenika i propasti industrije do ispitivanja teškoća manjinskih zajednica, njegovi projekti podrazumijevaju višegodišnje istraživanje kao i uspostavu dijaloga sa subjektom.

Poznati su njegovi radovi Spomenik, koji se bavi spomenicima NOB-a, East Side Story (2006. – 2008.), koji govori o problemu nasilja i netolerancije prema osobama drugačije seksualne orijentacije, Velvet Underground (2002.), u sklopu kojeg intervjuira zatvorenike iz Lepoglave fokusirajući se na njihovo djetinjstvo, akcija Male lekcije citata u sklopu Subversive festivala, te jedan od njegovih najranijih radova, Crni peristil (1998.), koji predstavlja hommage akciji Crveni peristil i kojim je na sebe privukao pažnju likovne kritike te zaradio tužbu, ali i nagradu 33. zagrebačkog salona. Za izložbu u Napulj izvodi pedeset mikro intervencija zajedničkog naziva Another Green World (2021.), pri čemu, uz posebnu dozvolu UNESCO-a, intervenira u neoklasicističke skulpture, fontane, hramove i palme koje se nalaze u okviru parka Villa Comunale.

Sudjelovao na brojnim velikim međunarodnim izložbama, među kojima se ističu: 58. Venecijansko bijenale (2019.), The Value of Freedom, Belvedere 21 (Beč, 2018.), Heavenly creatures, MG+MSUM (Ljubljana, 2018.), MOMA PS1 (New York, 2014./2015.), Degrees of Freedom, MAMbo (Bologna, 2015.), Bijenale u Gvandžuju (2014.), East Side Stories, Palais de Tokyo (Pariz, 2012.), 4. Biennale für aktuelle Fotografie (2011), 11. Bijenale u Istanbulu  (2009.), Gender Check, MUMOK (Beč, 2009.), 50. Oktobarski salon (Beograd, 2009.), Manifesta 9 i 4 (Genk, 2012.; Frankfurt, 2002.), Bijenale u Tirani 2 (2003.) i drugi. Relevantne su i njegove samostalne izložbe održane u raznim muzejima i galerijama suvremene umjetnosti (Budimpešta, 2020., Ljubljana, 2019., Nîmes, 2019., Wrocław, 2019., 2016.; Bologna, 2015. i drugdje). U javnosti je posebno odjeknula njegova akcija Crni peristil (1998.) zbog koje je DORH htio pokrenuti tužbu zbog uništavanja javne imovine, no ipak je od nje odustao, a sam rad nagrađen je na 33. Zagrebačkom salonu. Njegove radove otkupilo je dvadesetak međunarodnih muzejskih kolekcija među kojima su i londonski Tate Modern, Kunsthaus Zürich, Muzeum Sztuki Łódź, Kadist Art Collection i Kontakt Collection.

IVAN KOŽARIĆ (r. 1921., Petrinja – s. 2020., Zagreb)

velikan je hrvatske umjetnosti, a njegovi avangardni, redukcionistički te eksperimentalni postupci u medijima kiparstva, fotografije, asamblaža, instalacije i slikarstva dijelom su svjetskih antologija umjetnosti. Diplomirao je kiparstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1947. godine te se dvije godine usavršava kod Augusta Augustinčića. Zaigran je to autor sklon jednostavnom i izvornom oblikovanju, eksperimentu i konstantnoj inovaciji, radikalnoj praksi te iznalaženju novih načina, materijala i rješenja. Izlagačku karijeru započinje 1953. godine, a pod stipendijom boravi u Francuskoj krajem desetljeća, gdje i izlaže, a njegov se rad otkupljuje i kritika ga podržava. Unatoč mogućnostima koje mu se ondje nude, vraća se u Zagreb gdje počinje djelovati u sklopu Gorgone te se nastavlja odmicati od tradicionalno figurativnog prikaza i akademizma, a u korist sintetiziranja, redukcije i potencijala forme i oblika, čime zalazi u Novu umjetničku praksu. Oblici prostora (1961. – 1969.) eklatantan su primjer redukcije izražajnih sredstava te krajnjeg pročišćenja. Njegovo vjerojatno najprepoznatljivije djelo, Prizemljeno Sunce (1971.), približava se tadašnjim avangardnim kretanjima u skulpturi, a u Zagrebu je potaknulo niz diskusija, ali i direktnih reakcija (grafiti) što je sam autor pohvalio prepoznavši u tome komunikativnost skulpture, njezinu energiju i želju građana da sudjeluju. Značajni su i njegovi eksperimenti s medijem skulpture u koje uvodi one „spontane“ i „privremene“, kao i oni u kojima sakralizirano uobičajeno izjednačuje s „visoko” kvalitetnim umjetničkim. Primjer takvoga rada, u kojemu zanemaruje razliku uporabno-umjetničko, bezvrijedno-vrijedno ponajbolje se očituje kroz izmještanje vlastitog atelijera u njegovoj punini, odnosno i s umjetninama, ali i alatima i drugim radnim i osobnim predmetima, s kojim je nastupio i na Documenti 11 (2002.). Tijekom gorgonaškog perioda ističu se njegovi raznorazni prijedlozi, među kojima je najzvučniji Neobični projekt – rezanje Sljemena (1960.), gdje anticipira land art, ali i predlaže kiparsku intervenciju na zagrebačku planinu što je izvedeno kao fotomontaža te model. U svim je svojim raznorodnim pothvatima zadržao upravo tu agilnost, subverziju i novitet zbog kojih se i cijeni kako na domaćoj sceni tako i na vanjskoj, čemu svjedoče njegova brojna sudjelovanja na središnjim manifestacijama poput Venecijanskog bijenala (1976.), ili izložbe u fokalnim umjetničkim muzejima svijeta (MoMA, New York, 2015.).

Izlagao je na brojnim svjetskim manifestacijama i izložbama poput: A View from Zagreb: Op and Kinetic Art, Tate Modern, 2019., Documenta 11, Kassel (2002.), Sao Paolo Biennale (1979.), Venecijansko bijenale (1976.) i drugih. Samostalne izložbe priredili su mu istaknuti muzeji i galerije, među kojima ističemo: Musée d’art moderne de la ville de Paris (Pariz), Museum Nasional (Jakarta), Gregor Podnar Gallery (Berlin), Haus der Kunst (Munich), Technopolis (Atena), Galerie I’Ollave (Lyon), Muzej suvremene umjetnosti (Zagreb). Njegovi su radovi izloženi u sklopu izložbi najcjenjenijih institucija poput: MoMA (New York),  Museum Moderner Kunst Stiftung Ludwig (Beč), Musée Rodin (Pariz), Ludwig Museum (Budimpešta), Palais de Tokyo (Pariz), Musée d’art moderne et contemporain de Saint Étienne Métropole (Saint Étienne), Museum of Modern Art (Varšava), Künstlerhaus (Beč), Museu de Arte Moderna (Sao Paulo) i drugih. Autor je dvadesetak skulptura u javnom prostoru poput Prizemljeno Sunce (Zagreb, 1971.; 1994.), Oblik prostora (Poreč, 1996.), Hodač (Rijeka, 2010.). Kožarićevi radovi otkupljeni su za više kolekcija, među kojima se ističu: MOMA,  Kontakt Collection, Gregor Podnar Collection te Museum voor Hedendaagse Kunst Antwerpen. Dobitnik je brojnih nagrada, među ostalima i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (1997.). Grad Zagreb je 2007. u cijelosti je otkupio Kožarićev atelijer te ga povjerio Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. O njegovom stvaralaštvu izdano je više knjiga te monografija, prva od kojih je ona Želimira Koščevića (1996.), a radovi su mu uvršteni u svjetske antologije svjetske umjetnosti.

IVANA KESER (r. 1967., Zagreb)

priznata je multimedijalna umjetnica te filmologinja. Završivši studij slikarstva na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1992. godine, nastavlja se usavršavati kroz brojne studijske boravke, istaknimo: programe pri Institutu za umjetnost u Clevelandu i New Yorku (ArtsLink, 1997.) ili umjetničku stipendiju u Cité intrenationale des arts u Parizu (1999.). Poslije upisuje doktorski studij iz književnosti i filmologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje 2009. godine doktorira na znanstvenom području filmologije, film-eseja i angažiranog filma. Svoju umjetničku karijeru započinje 1988. kada se prije svega profilira unutar minimalističke medijske dekonstrukcije i videa, zatim performansa, umjetničkih istraživanja i umjetnosti u zajednici. Od 1990. do 1994. dio je kolektiva EgoEast. Nakon toga s Aleksandrom Battistom Ilićem i Tomislavom Gotovcem između 1995. i 2005. čini kolektiv i sudjeluje u projektu Weekend Art: Hallelujah the Hill putem kojeg troje umjetnika deset godina izvodi svojevrsni „performans bez publike” odlascima na planinu Medvednicu kraj Zagreba. Sam projekt je započeo Battista Ilić režiranom serijom fotografija koja pokreće performans i filmski u konačnici realizira 5000 slajdova. Grupa je istovremeno izvodila i serije performansa uživo u najznačajnijim svjetskim institucijama. Također, s Ilićem 2001. godine suinicira i udrugu Community Art/Umjetnost u zajednici (u osnivanju sudjeluje i Gotovac), a čija izvedba varira u formama i medijima, uključuje radionice, predavanja, intervencije, akcionizam, pri čemu se kao cilj postavlja gradnja zajednice, aktivno komuniciranje i uspostavljanje javnog foruma za sve zainteresirane. Sam je projekt u jednom trenutku rezultirao uspostavom Foruma i škole za umjetnost u zajednici. Od samih početaka s kraja osamdesetih prepoznatljiva je po svojem interesu spram jezika, masovnih medija, ženskog pitanja, postojećih ekonomskih odnosa, dekonstrukcije i rekonstrukcije. Ta se metodologija raspoznaje u njenim brojnim „novinskim” radovima poput Local-Global, Nothing Personal ili Migranti kao dio većeg projekta Izložbe lokalnih novina (od 1994.) Tamo dotiče i izvrće područje masovnih medija izdajući serije svojih novina, a sadržajno istražuje odnose između privatne i javne sfere, koristeći se i readymadeom te nerijetko stvarajući instalacije i cjelovite ambijente, kao i u dugogodišnjem projektu Izložba lokalnog smeća od 1993. Jezičnih se pitanja dotiče i u svojemu pisanju, točnije esejima-dramama, u kojima povezuje novine, Community Art i Weekend Art, a kako je primijetio M. Šuvaković, razvila je različite modele žanrovskog pisanja koje se može nazvati „hladnim pismom” odnosno upućeno je „prezentiranju ‘otuđenog’ govora unutar medijskih komunikacija/razmjena”.

Izlagala je na Manifesti 1, Rotterdam (1996.), 2. Austrijskom trijenalu fotografije, Graz (1996.) te 25. Međunarodnom bijenalu grafike, Ljubljana (2003.). Samostalne izložbe održala je diljem svijeta, među kojima se posebno ističe Local News – 1994-2003, MAMCO, Ženeva (2003.) prilikom čega joj objavljuju monografiju (Local News, MAMCO, 2003.). Sudjelovala je na brojnim važnim izložbama poput: After the Wall u Moderna Museet u Stockholmu (1999.), Aspects/positions: 50 Years of Art in Central Europe, 1949-1999, Museum Moderner Kunst, Beč (1999.), Kyoto biennial, Kyoto (2003.), Eye on Europe: Prints, Books & Multiples / 1960 to Now, MoMA, New York (2006./2007.), Print/Out: 20 Years in Print, MOMA, New York (2012.), Mi nismo kao oni, MMSU, Rijeka (2019.) i drugima. Njezin je umjetnički rad uvršten u više svjetskih antologija i povijesti umjetnosti renomiranih globalnih izdavača. O njezinom umjetničkom radu objavljeni su članci u svjetskim stručnim magazinima, primjerice Flash Art i Art Press. Radovi su joj dio kolekcije više svjetskih kolekcija, istaknimo MoMA i MAMCO.

JULIJE KNIFER (r. 1924., Osijek – s. 2004., Pariz)

jedan je od najznačajnijih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća. Također, jedan je od osnivača cijenjene grupe Gorgona (1959. – 1968.) te pripadnik međunarodnog umjetničkog pokreta nove tendencije (1961. – 1973.) osnovanog u Hrvatskoj s istomišljenicima iz Italije, Francuske, Njemačke, Španjolske i Rusije. I prije nego što je upisao Akademiju likovnih umjetnosti, Kniferova serija autoportreta, koja nastaje između 1949. i 1952. godine, naznačila je put u kojemu će se umjetnik razvijati i razmišljanja kojima će obilježiti novu umjetničku praksu, kako u Hrvatskoj i Europi tako i u svijetu. Riječ je o slikama koje nastaju svakodnevno, s istim likom i relativno sličnih emotivnih stanja, a upravo u repeticiji jednoga motiva definirat će se kako fokus slike u umjetnika nije na psihologizaciji, dapače, kako one više i nisu autoportret već „monotoni ritam”. Krajem 50-ih godina prošloga stoljeća započinje koristiti kubističke principe kako bi se približio krajnjem redukcionizmu, a to će rješenje postati još očiglednije s prvim meandrima (1959./1960.), njegovim gotovo jedinim motivom, kojima će posvetiti cijeli život. Tada i svijetu otkriva da ga više ne zanima pojedinačna slika već da njegove slike, cikluse pa i ukupno stvaralaštvo valja sagledati kao tek „jedno u nizu sličnih djela”. Taj motiv ostvarivat će u različitim medijima i tehnikama, a po fazama će biti vidljive „minimalne, ali likovno značajne razlike unutar jedne iste formule“ (Z. Maković). Tada se javlja i njegov termin „antislike“ gdje crno i bijelo istodobno definira kao minimum i maksimum, kojima nastaju monotono ritmizirane slike čije su forme i sadržaji minimalni. Tijekom 70-ih godina počinje slikati murale u Hrvatskoj i u Francuskoj, primjerice, u Dvorani kataloga Sveučilišne knjižnice u Dijonu, 1990. Još je zanimljiviji primjer „murala“, odnosno oslikavanja zastave dimenzija 20 x 30 metara kojega radi sa suradnicima u kamenolomu u okolici Tübingena (1975.). Sudjelovao je na dva Venecijanska bijenala (1976., 2001.) te brojnim drugim međunarodnim manifestacijama i izlagao u respektabilnim muzejima. Prva monografija o autoru izdana je u Francuskoj (2001., ur. Arnauld Pierre), a za njom je slijedila prva hrvatska monografija (2002., ur. Zvonko Maković). Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (2002.).

Na izlagačkoj sceni aktivan je od kasnih pedesetih godina prošloga stoljeća, a od tada je izlagao na brojnim samostalnim izložbama među kojima se posebno ističu: Galerija suvremene umjetnosti (Zagreb, 1966.), Galleria del Cavallino (Venecija, 1976.), Kunsthalle (Tubingen, 1979.), MAMCO (Ženeva, 1996.), Galeri Frank Elbaz (Pariz, 1999.), Gallery Arndt (Berlin, 2011.), Gallery Mitchell Innes & Nash (New York, 2014.), LACMA (Los Angeles, 2004.), MACBA (Barcelona, 2011.), Centre Georges Pompidou (Metz, 2013.), Museum Haus Konstruktiv (Zürich, 2017./2018.), MAMCO (Ženeva, 2018.) te izložba Bez kompromisa (MSU, Zagreb, 2020., gostovanja MLU, Osijek, Galerija umjetnina Split, Neue Galerie, Graz tokom 2020. i 2021. godine). Dvaput je predstavljao Hrvatsku u sklopu Venecijanskog bijenala (1976., 2001.) te je sudjelovao na Sao Paolo Biennale (1976.). Sudjelovao je i na brojnim svjetskim skupnim izložbama poput: Gorgona, Gorgonesco, Gorgonico, Venecijansko bijenale, Ex Macello, (Dolo, 1997.),  Aspects – Positions, Museum moderner Kunst SLW (Beč, 1999.), Les Promesses du passé, Centre Georges Pompidou (Pariz, 2010.), Transmissions: Art in Eastern Europe and Latin America, 1960 – 1980,  MOMA (New York, 2015.), The Other Trans-Atlantic. Kinetic and Op Art in Eastern Europe and Latin America 1950s – 1970s, Garage Museum of Contemporary Art (Moskva, 2018.). Kniferovi radovi nalaze se u više muzejskih kolekcija, među kojima se ističu: TATE Modern, MoMa, Centre Georges Pompidou.

ISTE - ZA PRIHVAĆANJE RAZLIČITOSTI

iste

Kolektiv ISTE čini grupa žena iz Zagreba različitih etničkih, vjerskih, rasnih i seksualnih identiteta i tako okupljene djeluju od 2017. godine. Cilj njihovog djelovanja je upozoravanje na prisutnost diskriminacije u hrvatskom društvu te osvještavanje važnosti prihvaćanja različitosti. Kolektiv je inicirala i vodi vizualna umjetnica Andreja Kulunčić, dok ostale članice žele zadržati anonimnost. Na radioničkim sastancima, članice kolektiva detektirale su osnovne probleme s kojima se susreću na svakodnevnoj i institucionalnoj razini, a koji su rezultat diskriminirajućih oblika ponašanja i diskriminirajuće legislative: od straha od prolazaka određenim dijelovima grada zbog boje kože ili vjerskih obilježja (hidžab), nelagode zbog uporabe vlastitog jezika (arapski) do nemogućnosti usvajanja djeteta u istospolnoj zajednici ili dobivanja azila. Zajednički osmišljavaju javnu kampanju u kojoj govore iz prvog lica o tim problemima, a rad se kolektiva sastoji od serije plakata, billboard-a i animacije kojima se senzibilizira odnos prema ženama različitih etničkih, vjerskih, rasnih i seksualnih pripadnosti. Javnom kampanjom navedeni se problemi očituju kao simptom društva, a ne samo privatni problemi određene skupine pri čemu se pozivaju na knjigu A. Appadurai Strah od malih brojeva koja govori o masovnom nasilju motiviranom kulturnim razlikama. U konstelaciji društvene krize, rasta neizvjesnosti i siromaštva, slabljenja nacionalnih država pred ekonomskom globalizacijom, dominantni entitet percipira manjinske grupe kao one čiji drukčiji identiteti i mješoviti statusi nagrizaju jedinstvo kolektivnog identiteta te ga percipira kao kolektivnog stranca koji je prijetnja zamišljenoj homogenosti, nacionalnoj ekonomskoj snazi i kulturnoj koherenciji. Utoliko Andreja Kulunčić među njima predstavlja normativni identitet i intersekcijski prag za njihov prolazak u sistem prosljeđujući im umjetničke resurse kao alate za samoartikuliranje. Javno se obraćajući svojim sugrađanima putem socijalnih mreža i oglasa, članice kolektiva koje, budući da su žene iznad četrdesete godine života i k tome manjinski identiteti, najmanje dvostruko prelamaju drugost, upisuju svoje tijelo u javni prostor poručujući da ne žele pristati na tiraniju statističkoga konstrukta te da u gradu, koji smatraju svojim, žele živjeti bez straha i poniženja. Kolektiv je akcije, među ostalima, dosada izveo u Zagrebu, Rijeci, Podgorici, Novom Sadu te je predstavljen u institucijama poput Centre for Contemporary Arts (Glasgow), Muzeja suvremene umjetnosti (Zagreb), galeriji KVOST (Berlin), Muzeju suvremene umjetnosti Vojvodine (Novi Sad), Ludwig Museum (Budimpešta) i drugima.

MARKO TADIĆ (r. 1979., Sisak)

Marko tadić

istaknuti je vizualni umjetnik srednje generacije koji je studirao slikarstvo na Academia di Belle Arti u Firenzi. U svojoj praksi najčešće se oslanja na crtež, animaciju i instalaciju istražujući teme modernizma, reinterpretacije povijesti, utopizma, ali uloge muzeja, emocija i skrivenog. Svoju prvu animaciju izvodi 2008. godine (The Black Ouija Board, 2008.) u kojoj bilježi osjećaj transa tijekom seanse, a za koju je i dobio Nagradu Radoslav Putar. Uz animaciju, autor je prepoznatljiv po svojem kontinuiranom interesu za modernistički period, u smislu njegovih ideala, arhitekture, animacije, ali i današnje zapostavljenosti tih „ostataka“. Osjeti se to u animaciji Pokretni elementi (2016.), svojevrsnom hommageu zagrebačkoj školi animiranog filma, gdje opisuje pravilnosti njihove prakse – slobodni pristup animaciji, povezanost s glazbom, naglasak na crtežu – a čijoj je realizaciji prethodilo istraživanje, proučavanje i upućivanje ne samo u jedan (vizualni) aspekt, već i u društvenu stvarnost tadašnjice i današnjice. Kod autora je važan i moment iskorištavanja pronađenih objekata i materijala, kao u radu Suveniri (2006.) gdje prikuplja i povezuje objekte s različitim kartama, postavljajući podtekst kroz koji otkriva emotivnost objekata, ljepotu trenutaka i bezvremenost prošlosti. Kao njegovu još jednu interesnu točku može se istaknuti muzej, čin izlaganja i odgovarajući mu prostor, što je bila jedna od tema projekta s kojim je, uz Tinu Gverović, predstavljao Hrvatsku na 57. venecijanskom bijenalu. Horizont očekivanja (2017.) dvostruka je samostalna izložba, povezana fragmentarnim narativom, a bavi se nesigurnošću, napetošću ili krahom. Tadić je pritom stvorio labavu strukturu koja je dopustila fluidnost razgleda, slobodnu interpretaciju i suradnju promatrača i djela. Uz primjenu pronađenih fotografija poslijeratnog perioda i stop-animaciju stvorena je imaginarna revizija prošlosti, fiktivne priče o putovanju i vremenu, a takva svevremenost zajedno s nostalgijom preplavila je njihov paviljon. Autor je sudjelovao na više izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, među kojima su: 2. bijenale industrijske umjetnosti (2018.), Imagine a moving image, Laura Bulian Gallery, Milano (2016.) Notes on undoing, Garis & Hahn Gallery, New York (2014.), 255 804 km2, Brot-Hilger Kunsthalle, Beč (2010.) i druge. Dobitnik je brojnih nagrada, uključujući Nagradu Vladimir Nazor i Nagradu Radoslav Putar za najboljeg mladog suvremenog umjetnika (2008.).

Vizualni je umjetnik srednje generacije izuzetno aktivan na izlagačkoj sceni. Predstavnik je Hrvatske na 57. venecijanskom bijenalu 2017. godine. Uz to, izlagao je na brojnim izložbama te filmskim festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu, u Zagrebu, Ljubljani, Milanu, Kasselu, Budimpešti, Berlinu, Beču, Los Angelesu i New Yorku. Dobitnik je brojnih nagrada među kojima se ističu: Nagrada Vladimir Nazor za najbolju izložbu (2015.), treća nagrada na izložbi T-HT u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (2010.) i Nagrada Radoslav Putar za najboljeg mladog suvremenog umjetnika (2008.). Sudjelovao je na više rezidencijalnih i studijskih boravaka, uključujući: 18th Street Arts Center, Los Angeles, SAD (2008.), KulturKontakt, Beč, Austrija (2008.), ISCP, New York, SAD (2009.), Kultur Bunker, Frankfurt, Njemačka (2010.). Docent je na zagrebačkoj Akademiji likovne umjetnosti te gostujući predavač na Nuova Accademia di Belle Arti u  Milanu. Njegovi se radovi nalaze u nekoliko kolekcija, kao što su Filip Trade te Art Collection Telekom.

MLADEN STILINOVIĆ (r. 1947., Beograd – s. 2016., Pula)

jedan je od najprominentnijih hrvatskih konceptualnih umjetnika. Unatoč formalnom nedostatku umjetničkog obrazovanja, relativno rano kreće učiti, promišljati i baviti se umjetnosti te aktivno izlaže od 1973. godine. Od mladenaštva se zanima za film te 1969. godine s koelgama osniva studentski filmski klub Pan69 te već godinu kasnije snima svoja prva ostvarenja Ostani na uglu i Sam si. U narednim godinam snima oko 30-ak eksperimentalnih filmova, kao i svoje jedino dugometražni zdanje (Tresla se brda rodio se miš, 1973.). U to se vrijeme intenzivnije bavi likovnim umjetnostima, a interes usmjera prema suodnosu riječ i vizualnih simbola sukladno čemu nastaju radovi izvedeni kao kolaži, crteži, fotografije, knjige, instalacije, videoradovi i drugo. Godine 1975. s kolegama pokreće Grupu šestorice autora čije djelovanje obilježava želja za izlaskom umjetnosti u javni prostor i komunikacija s publikom. U njihovim akcijama po Zagrebu, Beogradu i Mošćeničkoj Dragi može se raspoznati otpor ideologiziranom društvu, konzervativnoj umjetnosti i konvencionalnom ponašanju. Također je aktivan je u radnoj zajednici umjetnika u Podroomu krajem 1970ih, a zatim u osamdesetima vodi Galeriju proširenih medijaPrva mu je samostalna izložba priređena 1976. godine u Galeriji Nova gdje se osjeti njegovo kombiniranje poetske snage riječi i elemenata vizualnosti, a dvije godine kasnije sam si organizira retrospektivu Evidencija rada 1970-1978 u obiteljskoj kući u Zagrebu. U to vrijeme nastaju i njegovi fotografski ciklusi i djela, poput Umjetnik radi (1978.) gdje se referira na predodžbi o konceptualnom umjetniku, kao i na kult rada u društvu.

U ciklusu radova Crveno – Roza nastoji osloboditi crvenu boju komunističkih konotacija, u Eksploataciji mrtvih (1984.-1990.) autor interpretira i kopira djela suprematizma, konstruktivizma i poslijeratnje geometrijske apstrakcije iskorištavajući „mrtve simbole”, a samu metodu prisvajanja  naziva eksploatacijom. S tim radom sudjelovao je na važnim izložbama kao što su  Sydney Biennale (1992./1993.), After the Wall (1999.), Documente 12 (Kassel, 2007.). Uz to, autor se zanima za temu boli koja kulminira u radu Rječnik bol (o. 2003.) izloženim na 50. Venecijanskom bijenalu (2003.) gdje je tumačenje riječi iz rječnika autor prekrio korektorom i umjesto njih, kao objašnjenje svake napisao – bol. Izlagao  je na mnogim samostalnim i grupnim izložbama diljem svijeta. Radovi mu se nalaze u više svjetskih kolekcija, među kojima se ističe MOMA, Centre Georges Pompidou, Van Abbemuseum, Moderna Museet, MUMOK. Dobitnik je više nagrada, među ostalima i one Hrvatskog društva likovnih umjetnika (2011.) te Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (2014.).

Aktivan je na izlagačkoj sceni od 1973. a koju godinu ranije počeo je sudjelovati na festivalima amaterskih i eksperimentalnih filmova. Izlagao je na 50. Venecijanskom bijenalu 2003. te ponovo 2017. godine. Predstavljen je u sklopu  prestižnih međunarodnih izložbi poput Documente 12 (Kassel, 2007.), Istanbulskog bijenala (2009.), Sydney Biennale (1992./1993., 2006.), Carnegie International (Pittsburg, 2013.) i mnogim drugima.

Od samostalnih izložbi ističu se: Pjevaj! Galerija suvremene umjetnosti (Zagreb, 1980), Geometry of Cakes, MG, (Ljubljana, 1994.), Artist’s Books, E-Flux, (New York, 2010.), I HAVE NO TIME, Museum of Modern Art (Varšava, 2010.), Dialogue, Galerie Frank Elbaz, (Pariz, 2011.). Retrospektivne izložbe pripređene su u više muzeja: Van Abbemuseum (Eindhoven, 2008.), Galerie im Taxispalais (Innsbruck, 2008.), Centre for Contemporary Arts (Glasgow, 2008.), Ludwig Museum (Budimpešta, 2011.), Muzej suvremene umjetnosti (Zagreb, 2012./2013.) 1+2=, MuAC (Mexico City, 2015.). O njegovim je ciklusima tiskano desetak knjiga te dvije monografije (2011., 2013.). Radovi mu se nalaze u svjetskim kolekcijama poput MOMA (New York), Centre Georges Pompidou (Pariz), Van Abbemuseum (Eindhoven), Moderna Museet (Stockholm), MUMOK (Beč). Dobitnik je više nagrada, među ostalima one Hrvatskog društva likovnih umjetnika (2011.), i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (2014.).

TOMISLAV GOTOVAC (r. 1937., Sombor – s. 2010., Zagreb)

jedno je od najprepoznatljivijih imena hrvatske suvremene scene u svijetu, podjednako unutar vizualne i filmske umjetnosti. Rad na filmu započinje 1961. godine, a njegovo se stvaralaštvo prije svega ističe u dimenziji eksperimentalnosti. Osim što slovi kao pionir eksperimentalnog filma u Hrvatskoj, Gotovac je ostao poznat po svojem strukturalističkom pristupu mediju te ga se svrstava u sam vrh europskog avangardnog filma. Bavio se i fotografijom te kolažem, a ciklusom fotografija poput Foxy Mister (2002.) koje snima Tomislav Čuveljak, Gotovac se oslanja na svoje tijelo kao umjetničko oponašajući erotične poze porno diva iz časopisa Inside Foxy Lady, a time otvara mogućnost višestrukog raslojavanja fenomena poput pornografije, njenih protagonista i konzumenata. Autor je također neizostavna točka hrvatske i svjetske umjetnosti, točnije područja poput hepeninga, performansa te konceptualističkih akcija. Rano je prepoznao potencijale što ih tijelo kao medij i akcije u javnom prostoru nude te je 1967.  godine sudjelovao u prvom hrvatskom hepeningu, Naš happ, izvedenom u sklopu Festivala eksperimentalnog filma. Unutar performansa značajan je njegov senzibilitet prema nagom tijelu, svakodnevici i repeticiji, ali i želji da se građane probudi iz uljuljanih standarda. Izvedbama poput Šišanja i brijanja (1970., 1971.) ili Gledanja televizije (1980.) svakodnevne akcije prevodi u umjetnički čin i djelovanje, a ista se logika privrženosti prema uobičajenom iščitava iz kolaža koji su suštinski tek umjetnikovi upotrijebljeni predmeti, poput tramvajskih karata ili dnevnih novina, a od kojih se grade dvo- i trodimenzionalni objekti i reljefi. Ističe se njegov stav o neodvojivosti umjetničkog i životnog, ta i sam se Gotovčev život gotovo može iščitati kao dugotrajni projekt. Njegovo vjerojatno najpoznatije djelo, Zagreb, volim te! (1981.), gdje nag šeće od Ilice 8 prema glavnom zagrebačkom trgu pa liježe i ljubi asfalt, što se tumači kao ljubav prema gradu, u jednakoj je mjeri zapravo i kritika sustava, svakoga sustava, i eksplicitan iskaz slobode izražavanja. Ovo je izuzetno cijenjen umjetnik koji je izlagao, izvodio i prikazivao diljem svijeta, a čije su radove otkupili nekih od najznačajnijih svjetskih muzejskih institucija. O autoru je napisano više knjiga: monografija Tomislav Gotovac (2003.), Slobodan Šijan: Kino Tom (2013.), Tomislav Gotovac: Anticipator kriza (2017.), englesko izdanje pod naslovom Tomislav Gotovac – Life as a Film Experiment (2018.).

Njegovi se filmovi prikazuju i sudjeluju na festivalima od 1961. godine, a aktivno izlaže od 1976. Za njegovo posthumno sudjelovanje na 54. Venecijanskom bijenalu (2011.) odabrana su upravo starija filmska ostvarenja, primjerice Prije podne jednog fauna (1963.). Izlagao je na brojnim međunarodnim izložbama kao što su: Nove umjetničke prakse 1966. – 1978., Galerija suvremene umjetnosti, Zagreb, 1978., Works and Words – Experiment ‘79, Stedelijk Museum, Amsterdam, 1979., Avant-garde yougoslaves, Musée des Beaux Arts, Carcassonne, 1989., Rhetorical Image, New Museum of Contemporary Art, New York, 1990., As Soon as I Open My Eyes I See a Film: Experiment in the Art of Yugoslavia in the 60s and 70s, Muzej moderne umjetnosti u Varšavi, 2008., Gender Check, MUMOK, Beč, 2009., Les promesses du passé, Centre Pompidou, Pariz, 2010., Nude Men from 1800 to the Present, Leopold Museum, Beč, 2012., Zagreb I love you!, Galerie Frank Elbaz, Pariz, 2012., Transmissions: Art in Eastern Europe and Latin America, 1960 – 1980, MOMA, New York, 2015./2016., Documenta 14 – Atena i Kassel, 2017. Retrospektiva mu je organizira u Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci (Anticipator kriza – Ne pitajte kuda idemo, 2017.), nakon čega putuje u Usti nad Labem i Ljubljanu. Filmske retrospektive održane su u Rijeci (2017.), Beču (2017.) I Ljubljani (2018.). Godine 2007. Hrvatsko društvo likovnih umjetnika dodijelilo mu je nagradu za životno djelo, a radovi su mu uvršteni u kolekcije diljem svijeta, uključujući: MoMA, Centre Georges Pompidou, Kontakt Collection.

VLADO MARTEK (r. 1951., Zagreb)

istaknuti je vizualni umjetnik, pjesnik te esejist. Diplomirao je književnost i filozofiju pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1976. godine te svoj umjetnički put pronalazi u svijetu književnosti. Doduše, njegov interes za književnost više se fokusira na sam jezik, čin pisanja i agitacijom za pisanje. Uz Grupu šestorice autora, jedan od čijih je i osnivača, od 1975. godine prepoznaje se kao „predpjesnik” koji istražuje jezik, njime se bavi te ga „elementarnim procesima u poeziji” oblikuje. Taj period obilježavaju njegove javne akcije, plakatiranje i agitiranje za čitanjem vidljivo u plakatima poput Čitajte Maljevića ili Čitajte poeziju Majakovskog kojima je incognito preplavljivao ulice. Uz plakate, nastajali su i grafiti poput Laži državi (1984.), ali i čitav niz knjiga-samizdata u kojima se moglo pronaći crteža, grafika, fotografija te predpoezije, a čiji je postupak samoprodukcije i samodistribucije inzistirao na nereprezentativnom i prebacivao pozornost s centra na periferiju, odnosno margine umjetnosti i takve prakse. Temeljnim obilježjem njegova rada može se smatrati transmedijalno povezivanje jezika i likovnosti, dovođenje pod znak upitnika uhodane forme i pravila te posvećenost komunikacijskom potencijalu. Poglavito osamdesetih godina prošlog stoljeća, javno je cinično progovarao i aktivistički nastupao, iskazujući vlastiti bunt i anarhističku nastrojenost. Subverzija se osjetila i u aproprijaciji i reinterpretaciji tada aktualnih parola koje izvrće u nove, primjerice Umjetnost nema alternative (1986.) ili provokativne poruke kao Više seksa manje rada (1985.). Zanimljiva su i njegova ostvarenja u medijima crteža i slikarstva ispunjenih jednostavnim oblicima, figurama, potezima i nerijetko tekstom.  Riječima „Crtanje je pisanje. Ideogramski vlastiti slučaj.” opisao je suštinski vlastiti rad koji opet tretira slobodno, neopterećeno, izvan granica akademskog, kao svojevrstan dnevnik, u kojemu se isprepliće svakodnevica i htjenje, a crtež je vlastiti koautor. Izdao je 23 samizdata, 16 knjiga, a posvećeno mu je i nekoliko monografija (Martek – fatalne figure umjetnika, M. Šuvaković, 2002.). Zadužio je i medij fotografije svojim elementarnim postupcima te konceptualnom formom i bazom promišljanja pojmova kao što su umjetnost, medij, tekst i značenje, što je Ured za fotografiju objedinio u monografiji Pripremanje za fotografiju (2018.). Njegovi radovi nalaze se u više svjetskih kolekcija, među kojima se ističu: Centre Pompidou, Kontakt Collection i MUMOK.

Na izlagačkoj sceni prisutan je od 1975. godine. Sudjelovao je u velikim međunarodnim izložbama poput: Signs in Flux, Museum des 20. Jahrhunderts (Beč, 1990.), The Horse who Sings, Museum of Contemporary Art (Sydney, 1993.), Aspekts – Positions, Museum of moderner Kunst SLW (Beč, 1999.), In Search of Balkania, Neue Galerie (Graz, 2002.), Gender Check, MUMOK (Beč, 2009.), Museum of Parallel Narratives, MACBA (Barcelona, 2011.), Material Conceptualism – the Comfort of Things, Gallery Aanant & Zoo (Berlin, 2013.). Izlagao je na brojnim samostalnim izložbama, uključujući: Elementarni procesi u poeziji, Podroom (Zagreb, 1979.), Mala razstava, Moderna galerija (Ljubljana, 2004.), Scenes From Zagreb, MOMA (New York, 2011.),  Lisez Mallarmé, Galerie Frank Elbaz (Pariz, 2011.), Anant & Too Gallery (Berlin, 2012., 2014.), Pin me up – Turn me around; LILO NEIN < Linguistic Truths >, Galerie Michaela Stock (Beč, 2018.; 2019.). Prva retrospektiva održana mu je 2008. godine u zagrebačkoj Modernoj galeriji, a posljednja u ljubljanskoj Mestnoj galeriji (2020.). Objavio je šesnaest knjiga (zbirki poezije, tekstova, eseja i sl.), a 2002. godine izašla je njegova monografija (ur. M. Šuvaković). Njegovi su radovi dijelom važnih svjetskih kolekcija, istaknimo Centre Pompidou i Kontakt Collection.

Radovi:

  1. Vraćanje materijala, 2000., olovke/ready made/, špaga. Instalacija.
  2. Pogled u poeziju, 2013., Knjige/ready made/. Instalacija.
VLASTA DELIMAR (r. 1956., Zagreb)

vlasta-delimar

jedna je od najznačajnijih hrvatskih umjetnica performansa, beskompromisna u kritikama ideologija kojima se bavi u svojoj umjetničkoj karijeri započetoj kasnih 70-ih godina. Povezana je s Grupom šestorice autora i od tada se kreće baviti performansom pri čemu 1978. godine s Željkom Jermanom izvodi zajednički performans (Vjenčanje, 1978.). Do daljnjeg se primarno nastavlja razvijati u spomenutom području, iako stvara i video i vizualne radove. Jedna je od ključnih figura koje su definirale suvremeni performans kroz prizmu vlastitog tijela kao medija i sadržaja – ženskog, golog tijela koje i u današnjem društvu ne prestaje biti točkom kontroverze. Istražujući u svom radu feminitet, muško-ženske odnose i stadije životnog ciklusa – od mladosti i žudnje preko partnerstva i majčinstva sve do starenja – u javni prostor iznosi autobiografske narative koji propituju razgraničenja javnog i privatnog i normative politika identiteta. Ističe se njezin performans Lady Godiva (2001.) kojim se poziva na istoimenu srednjovjekovnu legendu, s ciljem da otuđi svakodnevicu te prizove pozornost pojedinca na vlastitu odgovornost i potakne ga da djeluje hrabro i ustrajno bez obzira na društvene konvencije. Njezino stvaralaštvo u suštini je sinkronijsko praćenje vlastita života kojim preispituje i rastvara probleme prije svega pozicije žene, međuljudskih odnosa, ali i pitanja suodnosa pojedinca i kolektiva te osobne odgovornosti unutar društva. Tematsko sazrijevanje i promjena usko se vezuju uz realije iz njezina života – radom Trudnoća (1987.) ona „izvodi” vlastitu trudnoću predstavljajući sebe poput kakve božice prepune seksualnosti, ali i prvi put uvodi foto-performans u hrvatski i jugoslavenski kontekst. Starenje je također njezina preokupacija, što se možda najbolje očituje  u performansu Pravo na orgazam iznad 60-e (2016.) koji izvodi u svojim šezdesetim godinama, a kojim se dotiče tema poput marginalizacije starijih i starenja i tabuizirane seksualnosti pogotovo u zrelim godinama te javno progovara o tim pojedincima kao jednakopravnim članovima društva, a ne onima  čije su najbolje godine iza njih. Uz vlastitu umjetničku karijeru, posvetila se upoznavanju hrvatske javnosti s ponajboljom suvremenom performans scenom te je između 2005. i 2015. godine pokrenula i bila voditeljica umjetničke organizacije Moja zemlja, Štaglinec i međunarodnog performans festivala koji se održavao u Štaglincu kraj Koprivnice.

Vizualna je umjetnica te jedna od najznačajnijih hrvatskih performera. Na scenu se probija krajem 70-ih godina prošloga stoljeća uz umjetnike okupljene oko Podrooma, Galerije proširenih medija te Grupu šestorice autora, a otada je izborila svoje jedinstveno i nezamjenjivo mjesto na domaćoj i svjetskoj sceni. Izlagala je i izvodila diljem Europe, ali i Azije (Tokyo, 2005., Kyoto, 2005. i dr.) te Amerike (Body and the East, New York, 2001., Pittsburgh i dr.). Ističu se samostalne izložbe …A Woman Is A Woman Is A Woman…, Galerie Michaela Stock, Beč, 2017., Le Quartz, Brest, 2012.; Mature woman, Muzej suvremene umjetnosti, Ljubljana, 2014., Guilt, Magyar Muhely Gallery, Budimpešta, 2005. i druge. Sudjelovala je na izložbama poput And if I devoted my life to one of its feathers?, Kunsthalle, Beč (2021.), What We Call Love: From Surrealism to Now, Irish Museum of Modern Art – IMMA, Gender Check, MUMOK, Beč (2009.), In search of Balkania, Neue Galerie, Graz (2002.), a posljednja joj je retrospektiva (40 godina art ljubavi Vlaste Delimar) održana 2020. godine u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika. Godine 2005. kroz uz umjetničku organizaciju Moja zemlja Štaglinec pokrenula je međunarodni performans festival koji je tijekom desetak godina održavanja postao prepoznatljivo i vrijedno okupljalište umjetnika performansa cijeloga svijeta.

Radovi:

VIZUALNI ORGAZAM, 1981.

tehnika crno bijela fotografija

 

ŽELJKO JERMAN (r. 1949., Zagreb – s. 2006., Korčula)

istaknuti je hrvatski fotograf i suvremeni umjetnik te esejist. Završivši tečaj fotografije (1970.) otvara atelijer Blow up te između 1972. i 1974. godine dopisno studira na FSP–Famous Photography School. Od samog početka bavljenja fotografijom intuitivno istražuje njezine mogućnosti i ograničenja te ubrzo u potpunosti prelazi u eksperiment – u samu fotografiju, negativ ili fotopapir počinje intervenirati kemikalijama, olovkom, temperom (…) preispitujući njihovu elementarnost. Uz ostale članove, 1975. godine osniva neformalno udruženje Grupa šestorice autora koje se do svoga kraja (1981.) interesira za područja društva, novog suodnosa umjetnik-djelo-publika, procesualnosti i nove uloge umjetnosti. U sklopu izložbe-akcije 1975. na Savskom nasipu ležanjem na fotopapiru izloženom suncu stvara pozitiv vlastitoga tijela, odnosno fotografiju. Njegovi raniji radovi približavali su se ekspresivnosti i egzistencijalnom buntu, a otada ih zamjenjuje želja za čistim potencijalom medija, nerijetko odbacujući sve standarde fotografije, ali i sam aparat. Eklatantni primjer toga je djelo Ovo nije moj svijet (1976.) gdje je na dugačku rolu fotopapira kemikalijama ispisao istovjetnu parolu, u čemu se očituju generacijske postavke poput dekonstrukcije medija, odbijanja postojećih normi, ali i uporaba vlastitog glasa. Krajnja negacija uvriježene uloge fotografije, prije svega one obiteljske, osjeća se u nažalost nedovršenom ciklusu Slike (iz)umrlih albuma (2003. – 2006.) u kojemu je na obiteljske albume intervenirao sredstvima za čišćenje, brišući likove kako bi im omogućio da postanu „artefaktura“ i „prerastu beznačajnu čulnost koja je postojala samo „u dušama bliskih, više nepostojećih osoba“. Krajem 70-ih godina prošloga stoljeća te početkom 80-ih povremeno je progovarao medijem performansa koje je izvodio zajedno s Vlastom Delimar, primjerice Pokušaj poistovjećivanja ili Vjenčanje (1979., 1982.). Od 80-ih godina započinje intenzivnije pisati kritiku i kolumne pri čemu je ponajviše je surađivao s Poletom, Studentskim listom, Zarezom, Jutarnjim listom, a u sklopu Grupe izdavao je časopis Maj 75 (1978. – 1984.).

Istaknuti je fotograf i jedan od najinovativnijih hrvatskih suvremenih umjetnika. Od kraja šezdesetih godina dvadesetog stoljeća eksperimentira s fotografskim medijem i svojom će inovativnošću i istraživanjem ostvariti ključan opus u tom mediju na domaćoj sceni. Uvodi koncept „elementarne fotografije” (o. 1974.) koja se zasniva na direktnim intervencijama u fotografskom materijalu bez uporabe aparata i/ili objektiva. Jedan je osnivača Grupe šestorice autora (1975. – 1981.) s kojom intenzivno izlaže na njihovim izložbama-akcijama. Sudjeluje na prvim dvjema izložbama Nova fotografija u Zagrebu, Beogradu i Mariboru (1973., 1976.), samostalno izlaže ciklus Subjektivna fotografija u CEFT-u, 1975. U Galeriji SKC u Beogradu izložbeni prostor pretvara u radni te ondje stvara, a tijekom izložbe (1978.) na fasadu  postavlja djelo Ovo nije moj svijet. Mega projekt Moja godina 1977., prvi je put prikazano 1978. u Studiju Galerije suvremene umjetnosti, a o cjelini će izaći knjiga objavljena 1997. Nastavak toga rada, Moja godina II, izlaže u Studiju Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu 1998. godine. Retrospektiva mu je postavljena već 1996. u Modernoj galeriji, a posljednja je održana u Galeriji Forum 2016. godine. Izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama, među kojima se ističu: Arton Foundation, Varšava, 2020., MG+MSUM, Ljubljana, 2018., Gaep Gallery, Bukurešt, 2018., MUMOK, Beč, 2009., i druge. Godine 2001. predstavljao je Hrvatsku na 49. Venecijanskom bijenalu, a radovi mu se nalaze u više kolekcija, uključujući: Kontakt Collection, Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, Umjetnička galerija Dubrovnik.