Q’ART Refleksije
KREATIVNOST ILI KONTROLA
by Ivana Nikolić
datum 06. listopad 2025.
U globaliziranom svijetu objedinjenom novim tehnologijama, gradovi i države sve snažnije ulažu napore u privlačenje pažnje. U takvom kompetitivnom okruženju, izgradnja prepoznatljivog identiteta postaje nužnost – ne samo zbog tržišnog pozicioniranja, već i radi ponovnog otkrivanja autentičnih društvenih vrijednosti. Kroz taj proces destinacije pokušavaju razviti vlastitu jedinstvenost, gradeći diferencijaciju koja bi osigurala njihovu vidljivost u međunarodnom kontekstu. Međutim, kontrola proizvodi sigurnost i predvidljivost, ali i stagnaciju; kreativnost donosi rizik, ali i mogućnost stvaranja novih modela i pozitivne promjene.
Naglasak na konkurentnosti i mjerljivim rezultatima donosi određene prednosti, ali istodobno proizvodi paradoks: što je veća potreba za privlačenjem pažnje, to je manji prostor za autentičnost i kreativnost. Kada se jednom pronađe model koji „uspješno privlači turiste“, promjena postaje nepoželjna. U tom zatvorenom sustavu dvije su ključne prijetnje: prva, gubitak inovativnosti zbog podilaženja masovnim ukusima; i druga, stagnacija uzrokovana strahom od eksperimenta. Institucionalna kontrola osigurava strukturu, no samo kreativni impulsi mogu generirati stvarne promjene. Oba problema često proizlaze iz nedostatka dubljeg razumijevanja stvarnih potreba prostora i zajednice. Umjesto istraživanja, prevladava improvizacija; umjesto strateškog promišljanja, kratkoročni refleksi.
Suvremeni trendovi društveno-kulturnog života – od shopping centara do „eventiziranih“ javnih prostora – samo su simptom šireg procesa erozije urbanih središta. Visoki troškovi života, propadanje obrtničkih pogona, neadekvatno održavanje kulturne baštine i smanjen dijalog s novim publikama doveli su do postupnog odumiranja gradskih jezgri. Panika koja prati taj proces često rezultira površnim, „fast-food“ rješenjima: festivalima koji se mogu replicirati u bilo kojem gradu, generičkim manifestacijama koje brišu lokalne razlike i ne doprinose razvoju stvarnih kulturnih kapaciteta.
Takvi sadržaji, premda privremeno povećavaju broj posjetitelja, ne grade identitet zajednice. Naprotiv, oni ga brišu. Grad postaje kulisa, a javni prostor – poligon prividne aktivnosti. Time se zanemaruje ključni resurs svake sredine: ljudski kreativni potencijal. Upravo on, kroz umjetnost i kulturu, može stvoriti održivu razliku, ne samo u simboličkom, nego i u ekonomskom smislu.
Identifikacija i aktivacija kulturnih resursa prvi su korak. No, bez njihove međusobne povezanosti i suradnje među dionicima, oni ostaju neiskorišteni. U razvijenim zemljama urbane regeneracije prioritet postaje pokretanje kreativnog potencijala kroz razvoj kulturnih i kreativnih industrija, stvaranje povoljnog okruženja za umjetnike i kulturne radnike, te uključivanje građana u procese ko-kreacije. Ključno pitanje pritom nije samo kako razvijati kreativne klase, nego kako taj potencijal pretvoriti u održive društvene i ekonomske modele – bez gubitka integriteta i smisla.
Izazov je dvostruk: kako spriječiti komercijalizaciju i banalizaciju novih modela, ali i kako izbjeći njihovu elitizaciju. Održiva kulturna politika mora omogućiti pluralizam pristupa i stvaranje uvjeta za razvoj kompetencija, znanja i vještina potrebnih za suvremene kulturne prakse. To uključuje i kontinuirano kritičko mišljenje, spremnost na promjene i sposobnost reinterpretacije postojećih resursa.
U mnogim sredinama upravo nedostatak tih kompetencija – kao i infrastrukturna ograničenja – onemogućavaju stvaranje dugoročnih strategija. Unatoč tome, rast svijesti o potrebi za holističkim modelima razvoja sve je izraženiji. Novi pristupi moraju uključivati različite kulturne identitete, ekonomske interese i socijalne realnosti. Ekonomski modeli ne mogu više funkcionirati u izolaciji: kulturni i tehnološki procesi oblikuju ih jednako snažno kao i tržište.
Države i gradovi koji žele aktivno razvijati svoje potencijale moraju istodobno omogućiti prostor za eksperiment i izgraditi mehanizme koji će integrirati rezultate tih eksperimenata u institucionalni okvir. To zahtijeva i promjenu paradigme – od kontrole prema povjerenju, od birokratske stabilnosti prema dinamičnoj kreativnosti. Kada upravljanje postane važnije od supstance i sadržaja, kreativnost se pretvara u administrativni proces. Odnosno – nije više kreativnost.
Značaj kreativnih i kulturnih industrija u Europskoj uniji potvrđuju i podaci: 2014. godine čak 3,3 % ukupne radne snage EU činili su radnici u kreativnim zanimanjima, a njihov je rast bio trostruko brži od prosječnog rasta ukupne zaposlenosti (EY, 2014). Te brojke ne predstavljaju samo gospodarski potencijal, već i dokaz da kreativni sektor proizvodi društvenu koheziju, razvija vještine i generira inovacije.
U tom kontekstu projekt Q’ART predstavlja mikro-model za promišljanje regeneracije urbane sredine. Kao istraživačko-razvojna platforma, Q’ART polazi od specifične mikrolokacije – Ilice – i kroz umjetnost, kulturu i participativne procese istražuje mogućnosti obnove gradskog tkiva. Cilj nije samo osmisliti rješenja, već otvoriti nova pitanja:
Jesu li postojeći modeli doista učinkoviti? Mogu li statične strategije ponuditi žive odgovore? Može li „top-down“ pristup proizvesti autentičnu podršku i uključivanje lokalne zajednice? I konačno, može li javno financiranje doista potaknuti lokalnu ekonomiju i nova zapošljavanja?
Ova pitanja ne traže brze odgovore, već prostor za dijalog.
Kreativnost nije suprotnost kontroli, ali se s njom često sukobljava.
Između njih postoji napetost koja, ako se svjesno njeguje, može postati izvor inovacije.
Gradovi koji će preživjeti budućnost bit će oni koji su naučili pretvarati tu napetost u pokretačku energiju – u modele koji istodobno čuvaju autentičnost i otvaraju prostor za rast. Umjetnost i kultura treba manje kontrole i više povjerenja u nepredvidivost.