LOKALNA ZAJEDNICA

Jadranka Bačić

Završila sam Likovnu akademiju i 45 godina na Odjelu za modni dizajn odgajala nove generacije studenata i studentica. U svojem sam radu vrlo često pronalazila inspiraciju u starim, odbačenim komadima,  otpadsam pretvarala u dizajnerske komade. Inače, živim na Britancu, i mogu reći da je lijepo živjeti na Ilici. Stan je dosta visoko u zgradi pa ne čujem buku, a i čovjek se navikne s vremenom. Zgodno je što je sve blizu ina raspolaganju. Život u centru ima svojih prednosti ali neosporno i mana, recimo, instalacije su stare i teže za održavati,zagađenje je veće… S godinama se sve manje družim s ljudima, ali vrlo je i malo mojih susjeda pozitivno nastrojeno, pogotovo prema meni koja izgledam malo drugačije.Mislim da je šteta što danas ima toliko zatvorenih lokala i obrtau Ilici, to su prostori koji bi mogli biti različito i korisno iskorišteni. Nekada su se naselja organizirala planski i kvartovi su zadovoljavali potrebe lokalnog stanovništva – takva mi se organizacija čini logičnom. Kada danas slušam političare,nisam sigurna da uzimaju u obzir sve elemente koji čine život prosječnog stanovnika podnošljivijim i ljepšim, i to se vidi i na primjeridezorganizacije urbanog prostora. Čini mi se da su i gradske vlasti i stanovnici prije više razmišljali o gradu u kojem žive i djeluju. Puno stvari treba uzeti u obzir da bi jedna sredina funkcionirala ali čini mi se da stvari kreću nabolje.

Nik Orosi

Htio sam se baviti kavom, imati najbolju kavu, i nakon puno vremena smo došli tu gdje smo sada. Otvorili smo 2005. godine. Prije toga sam vodio videoteku, a prije toga, davne 69′, moj je otac vodio fotografsku radnju na ovome istom mjestu. Od početka smo imali samo kavu i vodu u ponudi. Sami sve radimo, od uvoza sirovina do prženja – po tome smo drukčiji. Većina ljudi se uopće ne trudi oko kave, kava im je samo jedan od napitaka, ali ovo je drugačija kava. Mi ne radimo mješavinu, ja sam pržim i to uvijek drugačije. Distributeri koji se bave sa zelenom kavom, sirovinama, šalju nam uzorke koje mi kušamo i na koncu izabiremo. Uvijek radimo komparacije, nudimo dvije različite kave koje imaju potpuno drukčije okuse, npr. kava iz Ruande, naspram one iz Gvatemale. Kupujemo uglavnom samo arabice od distributera iz Norveške i Antwerpena. Naše kave više podsjećaju na čaj, nisu jake, pune teksture, nego vodenaste, laganije. Dolaze nam uglavnom ljudi iz kvarta, a subotom i nedjeljom i iz drugih dijelova grada, a sada su to 90% stalni gosti.

Pardaphash

Živim u Ilici već godinu dana. Došao sam iz Indije, New Delhija. Mislim da je zajednica u Hrvatskoj dosta dobra, a Zagreb jako lijepo mjesto za život. Provodim puno vremena na ulicama, izlazim u kafiće i posjećujem kulturna događanja u gradu. Radim u restoranu, a volio bih da na Ilici ima više indijskih restorana, zasad postoji samo jedan. Mislim da bi bilo dobro kada bi gradske vlasti prazne prostore dale na korištenje ljudima, da se organiziraju različita događanja, festivali. U Indiji je to vrlo uobičajeno.

David Lušičić

Voditelj sam projekata u Galeriji Greta. Vodim u sklopu Zebre kao produkcije i kao udruge nekoliko projekata koji se tiču razvoja novih medija, online platformi za distribuciju i za umrežavanje, a većina njih se odnosi na filmske produkcije. Radim u centru od 2011., otkad postoji Greta.

Ilica se nekako najviše osjeti na potezu između Trga francuske i Trga, a pogotovo između Britanca i centra. Ona je istovremeno pješački koridor, prolazna trasa i niz trgovina, ali bez obzira na trivijalnost tih trgovina, Ilica mi je uvijek zanimljiva. Mi smo zbog toga i uzeli ovu lokaciju, i s obzirom na njezine potencijale formirali i ponudili umjetnički sadržaj koji je bio potpuno deficitaran. Svaki ponedjeljak, već 6 godina, otvaramo izložbu, tako da se radi o svojevrsnoj hiperprodukciji.

Politički faktori apsolutno utječu na naše djelovanje, ali prije svega financijski. Mi smo nezavisna kulturna inicijativa, ali opet, nismo sasvim nezavisni jer ovisimo o budžetima, o proračunu i dostupnim fondovima. Doduše, mi smo iznimka jer djelujemo u privatnom, a ne gradskom prostoru, ali to opet povlači za sobom skupe troškove hladnog pogona. Nezavisna scena je zapravo užasno zavisna. Ne znamo što nam donosi budućnost, ne znamo hoćemo li sljedeće godine imati financije, i tako je iz godine u godinu. Naša publika su ljudi koji vole umjetnost, ali u širokom smislu te riječi, od likovne umjetnosti, fotografija, skulptura, slikarstvo, glazbene umjetnosti, plesne, filmske, video arta, ljudi koji se bave time, koji se žele baviti time, jako širok krug ljudi i što se tiče dobi i što se tiče interesa – ljudi vole umjetnost i kulturu. U gradu koji ima milijun stanovnika ima smisla otvarati ovakve prostore.

Veliki broj umjetnika nema atelje, nemaju prostora za rad, a isto tako, veliki broj prostora stoji prazno. Volio bi da se intenziviraju i aktiviraju neki prostori u gradu koji bi mogli pokrenuti novu priču unutar domene kulture i umjetnosti jer mislim da ta scena može gravitirati nevjerojatnom snagom.

I.H. (Cipelice Valek)

Ilica do Britanca donekle može proći, a nakon Britanca ništa. Prije je bilo sve puno, a onda su došli trgovački centri, ali u tim centrima postoje igraonice gdje roditelji mogu ostaviti svoju djecu i onda u miru kupovati. Vidim da se jako puno dućana promijenilo. Obično lokali rade godinu, dvije pa se prostor prenamjeni za nešto drugo. Neki stari su ostali, poput Vinceka. Mi smo ovdje nekako specifičan obrt koji radi za djecu s posebnim potrebama pa smo opstali. Zadnjih 15 godina radim ovdje i vidim da je Ilica jako mrtva. Nema više one čari i topline kao nekada. Ovdje, kod nas u haustoru, prije su stanovale cijele obitelji. Sada su djeca odrasla, otišla, a ostali su roditelji. Ako je netko od djece naslijedio stan daje ga u najam. Nekako se izbjegava taj centar, tempo života nas je ubio.

Tomas Kristaj, Victory Art Caffe

Victory Art Caffe je obiteljski posao, vodimo ga supruga, djeca i ja, otvorili smo u studenome 2015. godine. U Zagreb smo doselili prije 2 godine, kada su klinci krenuli na fakultet, moja je supruga odavde. Naša je zgrada stara 107 godina. Ovaj lokal nije bio renoviran 50 godina, mi smo ga restaurirali. Dugo je to trajalo, ali nismo žurili. “Art” segment caffea došao je vezano uz naš okoliš – u blizini je Likovna akademija, sam Britanac kao stara jezgra grada ima svoju dušu, umjetničku priču. Skupljam starine koje onda pomalo unosimo u prostor. Imali smo sreće što supruga i ja volimo taj starinski stil koji se nekako svima sviđa – drvo, staru ciglu, organske materijale, umjetnički štih – ljudi su se prepoznali u tome. Lokal ima četiri prostorije, a svaka od njih daje mu neku drugu dimenziju i stvara drugačije slike, nije dosadno. Terasu smo isto tako radili pomalo, ništa na silu, puno cvijeća, to su ideje moje supruge. Interijerom sam se ponajviše ja bavio, ali doprinos je dao i ostatak obitelji. Sačuvali smo izvornost same zgrade, ništa nismo htjeli narušavati. Samo smo, hajmo reći, skinuli prašinu.

Oduševljava me što nam dolaze različiti ljudi, od studenata i arhitekata, odvjetnika, liječnika i glumaca do bakica koje privlači dobra muzika, stare slike i skulpture pa često vole nešto prokomentirati. Stvara se dobra sinergija i vibracija, ljudi zadovoljni, to nam je prioritet. Sretni smo što smo u kratko vrijeme stvorili zajednicu ljudi koji su nam stalni gosti jer se ovdje ugodno osjećaju. Kava nam je dobra, svi je hvale, sretan sam radi toga.

Ovo je obiteljska, dnevna priča pa navečer radimo do 23 sata. Ljudi su zadovoljni, a mi poštujemo svoje susjede. Kao prva zona imamo mogućnost raditi do 2 ujutro, ali to ne želimo. Uvijek treba stati s druge strane, staviti se u cipele naših susjeda. Blizu nas su Histrioni, ljudi poslije kazališta vole ovdje popiti čašu vina. Postao je običaj da kada završi kazališna predstava, oni dolaze ovamo, a s njima i njihova publika. U trenu se napuni lokal i ovo mjesto postaje njihov mirni after party. Osim standardnog programa perodično organiziramo i živu muziku, od klapa do jazza, bluesa i rocka. Volim tu glazbu pa se trudim takve večeri tematski podijeliti.

Niko Gamulin

Oduvijek živim u centru. Ima to svojih prednosti i mana, ali čovjek se svugdje nauči živjeti, prilagodljive smo životinje. Grad se vrlo brzo mijenja u životu jednog čovjeka, a kamoli u periodu nekoliko generacija. Primjerice, prije je Gornji grad bio pun dućana, a sada nema niti jednoga. Ilica je poprimila svoj oblik vrlo brzo jer je ona nastala topografski logično, između Sljemena i Save. Zagreb je longitudinalni grad, kao ušoreno selo u Slavoniji, sve se događa uz glavnu cestu. Promjene se jesu dogodile, ali ona je ostala prometnica, glavna trgovačka cesta koja je povezivala sve tržnice, i oko nje se, kao oko kičme, sve drugo oblikovalo. Kao glavna ulica ona je bila bitna za identitet grada jer se na njoj sve događalo. Ilica je prije imala jednu živost, a danas je ostao tek dio toga. Treba imati na umu da je Zagreb uvijek bio trgovački grad i ta se trgovina forsirala u Ilici kao glavnoj ulici. Ona je izgubila svoju snagu sa izgradnjom trgovačkih centara, makar, još uvijek se čini da se donekle uspijeva othrvati tom pritisku, još uvijek opstaje i kvaliteta i atraktivnost. Čini mi se da će i Ilica sve više dobivati na aktualnosti upravo kao trgovački centar jer i sam centar grada nije ništa drugo nego jedan veliki trgovački centar. Danas u Ilici imamo jednu posve drugačiju ponudu robe nego u nekim ranijim periodima. Nema više potrebe za obrtnicima zbog napredovanja industrije. No čak i ako se trgovina u potpunosti informatizira, ljudi će tražiti neki prostor za okupljanje jer trgovački centri neće moći proizvesti simboličku i vizualnu dimenziju koju ima centar grada.

Radio sam 40 godina u Urbanističkom centru grada Zagreba u Zavodu za prostorno uređenje. Zavod je radio nekoliko planova revitalizacije centra, ali od toga nikada na kraju nije bilo ništa. To je jedno prokletstvo urbanizma, koji je danas kao oblik znanja postao suvišan. Pojavili su se drugi elementi koji određuju što će se graditi, kako i tko će graditi. Riječ je o komercijalizaciji koja je poništila struku i ono zbog čega ona postoji. Čini mi se da danas, ono što će se u narednim godinama u Ilici graditi, otvarati, obnavljati, može biti jedino pitanje potreba i pitanje komercijalne isplativosti. Grad je napravio grešku što nije svoje lokale dao besplatno ili uz simboličan najam za neku aktivnost. Urbanistički je zavod i Zavod za planiranje jedno vrijeme čak poprilično dobro funkcionirao, ali je onda razbijen na 4 institucije i posljednjih se 10 godina nije napravilo ništa po pitanju urbanističkog planiranja Ilice. Gradski proračun treba strategiju – kada na raspolaganju imate 8 milijardi kuna točno morate znati koliko će za 5 godina biti vrtića, škola, staračkih domova, koliko obnovljenih cesta, a to se nikada u novijoj povijesti grada Zagreba nije znalo. Mislim da se samo preuzimanje političke moći i drugačijim gradskim politikama može nešto ozbiljnije i dugoročnije promijeniti.

Ing. građevine

Moje velike pohvale za ideju Projekt Ilica i zelim Vam puno uspjeha.
Drago mi je da imam priliku sudjelovati u ovom dijalogu da zajedno pronađemo rješenje za obnovu jedne od najvažnijih zagrebačkih ulica te smatram da je ovo odlična prilika da se ukažu i naglase opće poznati problemi. Ilica je projekt koji zahtjeva mnogo truda i vremena, ali će se rezultati višestruko isplatiti stoga bih voljela da razmotrite moje prijedloge.

Voljela bih da se Ilici vrati onaj stari štih koji je imala prije nekoliko desetljeća jer je zagrebačka jezgra vrijedna toga da joj posvetimo jednaku pažnju kao što se to čini s drugim jezgrama europskih metropola.
Prije svega, potrebno je obnoviti pročelja fasada – prljave su i oštećene, a ponegdje dijelovi padaju prolaznicima na glavu. Zaslužuju da im se vrati originalan izgled.
Nadalje, neugledni su i prazni lokali na području od Britanca do Tuđmanovog trga. Opustošeni i mračni, svega nekoliko stanica udaljeni od glavnog trga, ne dolikuju jednoj metropoli. Nekada šarmantni dućani, obrti i kina danas su zamrli u mračne i puste prostorije čije bi ponovno otvaranje i preuređivanje potaklo razvoj zaboravljenih vještina i obogatio taj zaboravljeni prostor, te bi služilo kao turistička atrakcija sve većem broju posjetitelja koji su uvijek zainteresirani za istraživanje posebnosti našeg grada.
Problem parkiranja na potezu Frankopanska ulica – Trg Franje Tuđmana gdje je pronalazak parkirnog mjesta za nas stanare gotovo nemoguć. Znači li to da je potrebno drugačije regulirati stanarska prava na parkirna mjesta ili izgraditi javne garaže sa povlaštenim parkirnim mjestima kao što je Tuškanac (gdje takva prava imaju stanari Ilice do Frankopanske i Gornjeg grada)?

N.M

U Ilici živim zadnjih 5 godina. Ovo je najbolji kvart u svemiru. Prije sam živjela u Dubravi i Zaprešiću tako da sam sada jako zadovoljna u centru. Volim pješačiti, a u blizinisu Jelenovac i Tuškanac. Sam centar grada je na 5 min udaljenosti, a i za djecu je super jer ima dosta parkova. Nedavno sam postala majka tako da su mi sada glavne preokupacije sadržaji za djecu i zdrava hrana. Osobno mislim da ovome kvartu fali finih restorana i tematskih dućana – imamo jedino dućan sa zdravom hranom. Ali generalno, Ilica danas zbog velike količine napuštenih prostora, koji bi mogli biti ispunjeni nekakvim sadržajem, izgleda otužno.

R.V. i B.H.

Svaki dan ovdje šećemo s klincima, do Britanca je još dobro, ali dalje je tiha jeza. Pola dućana je zatvoreno ili se iznajmljuje. Sve je oblijepljeno plakatima, a prostori koje se i otvore, u roku tri mjeseca više ne rade. U današnjebi vrijeme svi rado pokrenuli nešto svoje, ali to nije jednostavno jer je najam previsok,a trgovački centri su preuzeli ogroman dio prometa. Nekada je bilomnogo manjih dućana, ali nije bilo velikih centara, svi su bili otvoreni i dobro poslovali.Mislimoda bi trebalo biti i puno više sadržaja za lokalnu zajednicu, proširiti zelene površine, postaviti klupe i otvoriti sadržaje za djecu.

N.N.

Već 75 godina živim ovdje. Zadovoljan sam i nište ne bih mijenjao. Ide se malim koracima i mislim da je tako najbolje. Možda bi se moglo malo više pozornosti obratiti na čistoću u parkovima. U Ilici ima veliki broj praznih lokala i to izgleda grozno. U mojoj je mladosti to bilo popunjeno i zgodno, ali je roba koja se prodavala bila jednoobrazna. Prava je šteta da više nema obrtnika, nema tog šarenila koje je ispunjavalo i davalo živost gradu i oko toga bitrebalo nešto učiniti. Nema više kišobranara, šustera, onih lepih zgodnih zanata k’o nekada. Takav sadržaj bi mogao podići značaj Ilice, povratiti mu izgubljeni identitet. Vidim dosta negativnog, ali i dosta pozitivnog pa od to dvoje biram optimizam i nadam se da će ono pozitivno nadvladati. Mogu si prigovoriti da kao umirovljenik ne koristim grad dovoljno, pogotovo kulturne sadržaje u gradu, iako ponuda nije mala.