Pravila igre: Kapital i rad susreću se na prostoru koji je štopericom pripremljen u svrhu optimizacije procesa izvlačenja viška vrijednosti iz radne snage, prateći diktat radnog vremena koje je društveno potrebno da se u konkurenciji sa svima ostalima opstane. Država katalizira proces, reproducira (infra)strukturu, internalizira one troškove reprodukcije radne snage koje je kapital eksternalizirao na rad, ako se rad organizira mimo kapitala i usadi ih državi. Potonja uzima veći ili manji dio viška vrijednosti, dio odlazi na noćne čuvare prostora, pravne čuvare kapitala, upravljačke strukture i tako dalje. Prostori na kojima se kapital oplođuje u cirkulaciji također su posebno pripremljeni. Oni blistaju, kako bi prostori na kojima se kapital oplođuje u proizvodnji mogli tamniti.
Kapital i rad susreću se na prostoru asimetričnosti. Razliku uočavamo i na slikama nekadašnjih prostora na kojima su se susretali u drugačijim okolnostima i pod drugim imenima. Ovu je razliku lako zamijetiti jer je očigledna, potrebno je samo obratiti pozornost. No, proces ruinizacije rada je, kao i proces derogiranja radničkih prava, zakriveniji i odvija se stihijski. Tijela, disciplinirana, eksploatirana, raspadaju se u pokretu, sa smiješkom. Njihov je pristanak nepostojanje alternative, a mirno pristajanje na takve procese odraz rezignacije.
Kroz povijest, ekonomske i političke okolnosti ratnog, kasnije tranzicijskog grada mijenjali su arhitektonsko i urbanističko lice Zagreba. Battista Ilić ulazi u dijalog sa zatečenim stanjem u Ilici deindustrijaliziranog postsocijalističkog Zagreba, čije zapuštene ispražnjene lokalitete označava velikim formatom numeriranih plakata (1-45). Autor u prostor Ilice ulazi držeći numeracije kao demonstrativne rekvizite, i sam postajući rekvizit. Afirmativna stigmatizacija funkcionira kao kodirana parola disfunkcionalnih, urbanih lokaliteta, a istovremeno je i situacionistička intervencija s elementima grafičke umjetnosti. Arhiviranje uništenih javnih, zajedničkih prostora ne odvija se radi pukog dokumentiranja problema, već upravo suprotno – intervencija izlazi iz prostora geste u stvarni prostor imenovanja sistemske anomalije – urušavanja radnih prava, uvjeta rada te izvlaštenost od sredstava za proizvodnju.
Fetišizacija praznine znakovita je konstanta u radu ovog autora, kojom kao da korelira fetišizaciji robe koju kapital sustavno reproducira. Interakciju s prazninom koristi kao deestetiziranu prostornost u kojoj umjetnost kao stav polemizira sa živim tkivom društvenog, političkog i povijesnog konteksta. Ciklička repetitivnost umjetnosti ovdje je u službi uspostavljanja dijaloga s fragmentom kapitalističkog vremena iz kojega proizlazi.
Naizgled konfliktan odnos između estetike i poetike umjetnosti u službi društvene promjene, izglobljene iz pretpostavljenih sigurnih galerijski prostora i profesionalnog evaluacijskog pogleda, svoj prostor za artikulaciju pronalazi izložena na pročeljima urbanih zgrada, bivših tvornica i radnji, osvrće se na prošlost da bi bolje razumjela budućnost te proizvela angažirani metajezik između umjetnika-proizvođača i njegove publike u nastajanju.