Tomislav Gotovac (1937. – 2010.), filmski režiser, multimedijalni umjetnik, performer. Opus Tomislava Gotovca pokriva područje filma, vizualnih umjetnosti (fotografije, kolaži, objekti, instalacije) i izvedbenih umjetnosti (performans, akcije, body art). Brojne akcije i provokativni performansi izvedeni u urbanim prostorima Zagreba, Beograda, Osijeka, Ljubljane i drugih gradova postali su njegov zaštitni znak (Streaking, 1971., Akcija 100, 1979., Zagreb, volim te! 1981. itd.). Umjetnik je tijekom cijele umjetničke karijere koristio novine, bilo kao materijal, rekvizit ili komunikacijski medij. Serija fotografija Pokazivanje Elle-a (1962.) prikazuje polugolog umjetnika u zimskom pejzažu koji pred kamerom lista i pokazuje istoimeni francuski magazin. Najintenzivnije razdoblje njegovog rada u novinama vezano je uz zagrebačke novine Polet i Studentski list tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća. U seriji akcija objedinjenih pod naslovom Kolportiranje Poleta, Gotovac je tijekom 1984. godine prodavao novine i tom prigodom je mijenjao uloge, kostime i rekvizite. Bio je dimnjačar, mumija, Djed Mraz, Superman, čistač ulica; na licu je nosio masku s lubanjom ili predstavljao radnika sa srpom i čekićem. Ovim performansima koji su publicirani već u sljedećem broju Poleta Gotovac je postao poznata javna osoba, sinonim za avangardnog umjetnika.

Katalin Ladik (r. 1942.), pjesnikinja, multimedijska umjetnica, glumica. Istaknuta je predstavnica neoavangardne multinacionalne umjetničke scene formirane u Novom Sadu krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća. Paralelno s pisanjem poezije stvara zvučne i vizualne pjesme, izvodi performanse, eksperimentalnu muziku i audio drame. Njezin rad uključuje kolaže, fotografije, gramofonske ploče, performanse i događanja u urbanim i prirodnim sredinama. Njezini performansi balansiraju na granici između body arta i kazališne izvedbe. Umjetnica izlazi iz okvira tradicionalnog medija poezije; medij knjige smatra previše statičnim i nadograđuje ga snažnom senzualnom, individualnom i političkom izvedbom. Višekratno je izlagala i nastupala u Zagrebu i surađivala s umjetnicima. Posebno je bio upečatljiv njezin nastup na festivalu eksperimentalnog filma GEFF 1970. godine kada je izvela šamanističku foničnu pjesmu koristeći glas, tradicijske muzičke instrumente i vlastitu kosu. Performans Blackshave Poem izveden je u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu 1978. godine i predstavlja prema njenim riječima obrnuti striptiz. Umjetnica smatra svoje erotizirano tijelo medijem komunikacije, no nakon negativnih reakcija u masovnim medijima svoje je interese pomaknula prema feminističkoj kritici i upravo se u tom kontekstu treba čitati ovaj performans.

Tomislav Gotovac (1937. – 2010.), filmski režiser, multimedijalni umjetnik, performer. Opus Tomislava Gotovca pokriva područje filma, vizualnih umjetnosti (fotografije, kolaži, objekti, instalacije) i izvedbenih umjetnosti (performans, akcije, body art). Brojne akcije i provokativni performansi izvedeni u urbanim prostorima Zagreba, Beograda, Osijeka, Ljubljane i drugih gradova postali su njegov zaštitni znak (Streaking, 1971., Akcija 100, 1979., Zagreb, volim te! 1981. itd.). Umjetnik je tijekom cijele umjetničke karijere koristio novine, bilo kao materijal, rekvizit ili komunikacijski medij. Serija fotografija Pokazivanje Elle-a (1962.) prikazuje polugolog umjetnika u zimskom pejzažu koji pred kamerom lista i pokazuje istoimeni francuski magazin. Najintenzivnije razdoblje njegovog rada u novinama vezano je uz zagrebačke novine Polet i Studentski list tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća. U seriji akcija objedinjenih pod naslovom Kolportiranje Poleta, Gotovac je tijekom 1984. godine prodavao novine i tom prigodom je mijenjao uloge, kostime i rekvizite. Bio je dimnjačar, mumija, Djed Mraz, Superman, čistač ulica; na licu je nosio masku s lubanjom ili predstavljao radnika sa srpom i čekićem. Ovim performansima koji su publicirani već u sljedećem broju Poleta Gotovac je postao poznata javna osoba, sinonim za avangardnog umjetnika.

EXAT 51 (Eksperimentalni atelijer), umjetnička grupa koja je djelovala u Zagrebu do 1951. do 1956. godine. Članovi grupe bili su arhitekti Bernardo Bernardi, Vjenceslav Richter, Zdravko Bregovac, Zvonimir Radić, Božidar Rašica, Vladimir Zarahović, te slikari i kipari Vlado Kristl, Ivan Picelj i Aleksandar Srnec. Grupa se zalagala za apstraktnu umjetnost, suvremene komunikacije i sintezu svih disciplina likovnoga stvaralaštva, a njezina pojava obilježila je prekid s praksom socijalističkoga realizma i tradicionalnih shvaćanja likovne umjetnosti. Nakon razdoblja suradnje, slikari iz grupe više su radili u okviru vlastitih estetskih koncepcija, dok su se arhitekti posvetili individualnim projektima, industrijskom oblikovanju i pedagoškoj aktivnosti. Grupa je odigrala važnu ulogu na kulturnoj sceni, posebno u proširenju prostora umjetničke slobode. Svojim idejama utjecala je na mlađe naraštaje i postavila temelje aktivnostima vezanima uz međunarodni pokret Nove tendencije, ustanovljen u Zagrebu 1961. godine. Manifest Exat 51 tiskan je povodom izložbe u Društva arhitekata Zagreba 1953. godine. Umjetnici ističu da u svojem radu isključuju reference na predmetni svijet i zalažu se za bezuvjetnu apstrakciju, te se zalažu za povezivanje slikarstva s arhitekturom, skulpturom i primijenjenom umjetnošću.

Vladimir Bonačić (1938.–1999.), multimedijalni umjetnik, teoretičar, dizajner. Radio je u Istraživačkom institutu Ruđera Boškovića u Zagrebu, bio je voditelj Laboratorija za kibernetiku. Njegova umjetnička karijera počela je 1968. na poticaj kustosa iz Galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu. Na izložbi tendencije 4 (1968.–1969.) predstavio je elektronski objekt nazvan t4, zajednički rad s Ivanom Piceljem. U galeriji je izložio niz računalno generiranih slika, dok je u javnom prostoru postavio svjetlosnu instalaciju DIN PR 18. Objavio je više teorijskih tekstova u časopisu Bit international. Od 1969. do 1971. godine ostvario je niz dinamičkih objekata koji se sastoje od različitih digitalno programiranih svjetlosnih uzoraka prikazanih na posebno dizajniranim ekranima izrađenima od metalnih cijevi različitih oblika i veličina. Po njegovim riječima, dinamički objekt je skulptura i koncept u umjetnosti u kojem se uspostavlja nesavladivo jedinstvo između računalnog sustava i umjetničkog djela. Vjerojatno najspektakularniji rad Bonačić je izveo preko cijele fasade poslovnice robne kuće Nama u Ilici. Instalacija DIN.PR 10. sastojala se od 100 svjetlećih elemenata i može se smatrati pretečom današnjih medijskih fasada.

Ivan Picelj (1924. – 2011.), slikar, kipar, dizajner, grafičar, izdavač. Bio je osnivač i aktivni član grupe Exat 51 (1951. – 1956.). Nakon prestanka grupnih aktivnosti, djeluje u okviru pokreta Nove tendencije i stvara djela u kojima se odmiče od geometrijske apstrakcije u smjeru programirane i kinetičke umjetnosti. Od 1962. do 1964. godine izdavao je u vlastitom izdanju Ediciju “a”. Bio je istaknuti dizajner knjiga, publikacija i plakata. Među brojnim plakatima koje je oblikovao ističemo tri plakata za kulturne manifestacije koje su obilježile zagrebačku scenu šezdesetih godina. To su izložbe pokreta Nove tendencije koje su se bijenalno održavale u Galeriji suvremene umjetnosti od 1961. do 1973. godine. Iste godine pokrenut je Muzički biennale Zagreb koji se nastavio održavati do danas. Ova manifestacija dovela je na zagrebačke pozornice vrhunske muzičare iz cijeloga svijeta, što je umnogome doprinijelo snažnoj modernizaciji likovne kulture. Susret filmskih stvaralaca eksperimentator GEFF (Genre film festival) održavao se od 1963. do 1970. i u svom programu predstavio sve značajne autore eksperimentalnog filma, uz raznorodne programe internacionalnih filmova.

Vjenceslav Richter (1917. – 2002.), arhitekt, umjetnik, teoretičar. Jedna je od ključnih ličnosti umjetničke scene druge polovice 20. stoljeća, čije arhitektonsko i umjetničko stvaralaštvo zauzima značajno mjesto i u europskoj povijesti umjetnosti. Osnivač je grupe Exat 51, a cjelokupnim stvaralaštvom nastojao je uspostaviti ravnotežu između znanstvenoga i duhovnoga i time omogućiti stvaranje novih znanstvenih i filozofskih paradigmi. Ostvario je niz uspješnih projekata izložbenih paviljona u Bruxellesu, Torinu i Milanu kojima postiže međunarodni uspjeh. Eksperimentiranje na području likovnih umjetnosti povezalo ga je s međunarodnim pokretom Nove tendencije. Šezdesetih godina bavio se problemom urbanizma i razvio vizionarski projekt Sinturbanizam – sintezni urbanizam – koji svojom organizacijom radikalno mijenja životni prostor. Projekt se sastoji od zigurata od kojih bi svaki imao kapacitet za nekoliko tisuća stanovnika i sadržavao bi urede, škole, trgovine i druge urbane funkcije s idejom da se na taj način uštedi vrijeme potrebno za dnevne migracije. Takve alternative konvencionalnom obliku stanovanja bile su temom brojnih kritika, no Richter je vjerovao da će jednoga dana njegov koncept biti prihvaćen.

Antun Branko Šimić (1898. – 1925.), pjesnik, esejist, kritičar i prevoditelj. Šimić rano napušta školovanje zbog izdavanja književnih časopisa Vijavica (1917.), Juriš (1919.) i Književnik (1923). Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik i autobiografiju. Prve pjesme objavljuje kao petnaestogodišnjak, u kojima u velikoj mjeri slijedi Matošev pjesnički program. Nakon upoznavanja s njemačkim ekspresionističkim pjesništvom putem časopisa Der Sturm, 1917. godine došlo je do temeljnog zaokreta u Šimićevu shvaćanju poezije i umjetnosti. Kasnije pjesme pisane su slobodnim stihom i označuju se kao Šimićeva ekspresionistička ili anarhična faza. U manifestima objavljenima u časopisu Juriš prosvjedovao je protiv zatečenoga stanja u društvu i kulturi. Zahtijevao je rušenje dotadašnjih vrijednosti i postavio utopijskih projekt „duhovnoga carstva u zemlji“. Svoju jedinu kratku zbirku pjesama Preobraženja, posvećenu svojoj djevojci Tatjani Marinić, objavio je 1920. godine. Šimić nije bio samo veliki pjesnik nego i vrstan znalac likovnoga ekspresionizma. Blisko je surađivao sa slikarom Savom Šumanovićem, koji je autor izvanredne naslovnice zbirke Preobraženja.

Vesna Parun (1922. – 2010.), pjesnikinja i književnica. Upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu, kasnije je studirala čistu filozofiju. Sudjelovala je na radnoj akciji na pruzi Šamac – Sarajevo 1947. godine, gdje je oboljela od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi. Sve su to bili razlozi prekida studija. Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodna književnica. Bila je najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze. Po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život od djetinjstva nadalje te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Prva zbirka Zore i vihori, objavljena 1947. godine, sadrži pjesme pisane u slobodnom i vezanom stihu. Glavnina pjesama obilježena je pogledom infantilna subjekta na ratna zbivanja, što je najjasnije izraženo u motivima glorifikacije djetinjstva i mladosti te zadivljenosti svijetom prirode. Kod većine tadašnje kritike zbirka je naišla na nepovoljan odjek zbog tobožnjega artističkoga dekadentizma, no iz današnje perspektive smatra se prekretnicom u poratnom hrvatskom pjesništvu i najranijim izrazitim otklonom od socrealističke poetike. Napad na pjesnikinju bio je nemilosrdan i priskrbio joj je mnoštvo objeda i ideoloških diskvalifikacija. Postala je metom nesmiljena svemoćnog partijskog obračuna. Neki su se kritičari ipak zauzeli za njezino djelo, poput Stanislava Šimića koji u njenim pjesmama vidi izraz strašne ženske snage. Naslovnicu knjige izradio je Edo Murtić, jedan od najistaknutijih slikara, koji je aktivno sudjelovao u transformaciji lokalne kulture prema modernizmu i apstraktnoj umjetnosti.

Franjo Bruck (1898. – ?), knjižar i likovni umjetnik. U oblikovanju knjige dogodila se tijekom dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća velika promjena. Naslovnica knjige postaje prostor inovacije i eksperimenta, sve s ciljem da se istakne sadržaj i proizvod učini poželjnim. Fotografija postaje materijal koji se za oblikovanje naslovnice pomno bira, ponovo kadrira i upotpunjava fragmentima drugih fotografija. Dobiveni rezultat se dalje podvrgava eventualnom dodavanju bojanih površina i upotpunjava tipografskim intervencijama. Autor niza vrlo kvalitetnih naslovnica u izdanju Nakladne knjižare Minerva iz Zagreba bio je Franjo Bruck. Koristeći se fotografijom, fotomontažom i dodanim grafičkim elementima Bruck je ostvario sugestivna autorska djela koja se nadovezuju na najbolje dosege dizajna u dadaizmu i konstruktivizmu. To se posebno odnosi na naslovnice Sabranih djela Miroslava Krleže.

Časopis Plamen bio je polumjesečnik za sve kulturne probleme, izlazio je 1919. godine u Zagrebu u nakladi Juga. Uređivali su ga Miroslav Krleža (1893. – 1981.) i August Cesarec (1983. – 1941.). Osim ekspresionizma, časopis snažno ističe revolucionarne ideje i obračunava se s mitovima lokalne tradicionalne kulture. Uz Krležu i Cesarca važniji suradnici časopisa bili su Iljko Gorenčević, Tito Strozzi, Antun Branko Šimić, Gustav Krklec, Julije Benešić, Tin Ujević, Boško Tokin, Anton Podbevšek i dr. Državna cenzura ocijenila je časopis opasnim za novi jugoslavenski režim, te ga je nakon 15 brojeva zabranila u ljeto 1919. godine. Kao uvodnik prvog broja Krleža objavljuje polemički manifest Hrvatska književna laž. Već u prvoj rečenici iskazan je njegov beskompromisan temeljni stav: Vatre! Vatre! Vreme je da se spali i uništi i razbije najveća laž sviju naših sakrosantnih laži, legendarna laž nad lažima, laž hrvatske književnosti. Tekst se temelji na žestokom osporavanja tradicionalnih vrijednosti uključujući hrvatski preporod, lokalnu varijantu moderne, dekorativni katolicizam i laž nacionalnog heroizma. Svi brojevi časopisa imaju identičnu naslovnice koju je realizirao Ljubo Babić (1890. – 1974.). Motiv plamena izveden je stilizacijom u crvenoj boji, pri čemu je i sam tekst tipografski uklopljen i odgovara atraktivnom dizajnu. Naslovnica časopisa vjerojatno je najbolji i najupečatljiviji primjer ekspresionističkog oblikovanja kod nas.

Boro Pavlović (1922. – 2001.), književnik i publicist. Kao jedan od najproduktivnijih poslijeratnih pjesnika zacrtao je projekt Enciklopedija poetika, koji je trebao u trideset zbirki pjesnički prikazati različite društvene sfere. U plodnom i raznovrsnom opusu mijenjao je poetička polazišta, naginjući povremeno nadrealizmu i automatskomu pisanju ili pak konstruktivizmu i ikoničnosti stihovnoga znaka. Poseban slučaj u njegovu opusu predstavlja zbirka pjesama nazvana Novina, objavljena u vlastitoj nakladi 1954. godine. Ta zbirka nije tiskana u formi knjige, nego je u potpunosti preuzet format i sadržaj dnevnih novina. Pjesme po naslovu i sadržaju parafraziraju uobičajene rubrike u dnevnim novinama, od uvodnika preko izvještaja s tržnice i kutića za djecu do sporta, kinoprograma, kritike kulturnih vijesti, malog oglasnika, vremenskog izvještaja i posljednjih vijesti.

Časopis-katalog MAJ 75 je publikacija koju su od 1978. do 1984. godine u Zagrebu izdavali umjetnici okupljeni u neformalnu Grupu šestorice autora (Boris Demur, Željko Jerman, Vlado Martek, Mladen Stilinović, Sven Stilinović, Fedor Vučemilović). Ovi umjetnici su u maju 1975. godine organizirali neformalnu izložbu na obali Save u prostoru tadašnjeg gradskog kupališta. Njihova je namjera bila pokazati vlastitu umjetničku produkciju izbjegavajući ograničeni galerijski sustav. Do 1979. godine organizirali su dvadesetak zajedničkih nastupa u javnim prostorima (trgovi, ulice, pasaži, obala mora, predvorja fakulteta, dvorišta studentskih ustanova ili privatne kuće) u Zagrebu, Beogradu, Mošćeničkoj Dragi i Veneciji. Nakon toga grupa aktivno djeluje u širem krugu umjetnika okupljenih u izlagačku djelatnost Podruma (1979. – 1980.) i Prostora proširenih medija, kasnije Galerije PM (od 1981. do 1991.). Umjetnici su svoju dinamičnu izlagačku aktivnost proširili izdavanjem časopisa-kataloga MAJ 75. Idejno, časopis slijedi i proširuje osnovne prezentacijske premise izložbi-akcija. Časopis je izlazio u tiraži od 100 do 200 primjeraka, a umjesto uobičajenim numeričkim slijedom označavan je slovima hrvatske abecede. U 17 objavljenih brojeva, od A-1975 do LJ-1984, u ritmu od nekoliko brojeva godišnje, u časopisu je prezentirano gotovo 200 radova 53 autora iz Jugoslavije i inozemstva.

Ivana Keser (r. 1967.), multimedijska umjetnica, filmologinja. U svojim radovima propituje sve aspekte komunikacija unutar današnjih društvenih procesa. Važan segment u njezinom radu je istraživanje, izrada i manipuliranje novinskim formatom, kojim se kontinuirano bavi od 1994. godine. Autorica piše, ilustrira i objavljuje vlastite novine. Inicijalna ideja korištenja novina kao inovativne medijske forme je želja za jasnim izražavanjem vlastitih stavova, ukazivanje na brojne kontradikcije unutar suvremenog društva i novi komunikacijski kanal unutar svijeta umjetnosti. Stoga je kroz galerijski sustav distribuirala novine ispunjene vijestima iz privatnog života, kratkim člancima, vlastitim ili prisvojenim fotografijama i kratkim komentarima. Umjetnica izlaže i distribuira novine na samostalnim i skupnim izložbama, pa su zavisno od mjesta produkcije i izlaganja otisnute na raznim jezicima. U pravilu ove novine zadržavaju format uobičajenu za redovne dnevne tiskovine. Umjetnica producira osobna umjetnička djela u formi produkta masovnih medija svjesno manipulirajući fleksibilnim međuodnosom privatnog i javnog.

Nasta Rojc (1883. – 1964.), slikarica, ilustratorica, književnica. Zalagala se za afirmaciju hrvatskih umjetnica u zemlji i inozemstvu. Inicirala je osnivanje Kluba likovnih umjetnica u Zagreb i bila među najaktivnijim članicama. Izložbe Kluba potaknule su javnu raspravu o umjetničkom stvaralaštvu žena. Uz mnogobrojne afirmativne članke, najjače su odjeknuli mizogini prikazi slikara kritičara. Pored mnogih pejzaža i naručenih portreta, umjetnica je naslikala brojne autoportrete. O tim autoportretima današnja kritika zapisuje da autorica prikazuje sebe odbacujući čin identifikacije s ustaljenim predodžbama građanske ženstvenosti. Život i djelo Naste Rojc od velikog su značaja i za hrvatsku queer povijest. Po završetku Prvog svjetskog rata upoznaje svoju životnu partnericu Alexandrinu Onslow s kojom među prvima u Zagrebu otvoreno živi u istospolnoj zajednici. Slika Naše doba (1928.) je podjednako jedinstvena u opusu slikarice kao i u cjelokupnoj lokalnoj povijesti umjetnosti. To je žestoko avangardno djelo velikih dimenzija i nekonvencionalnog formata. Prikaz na slici je dinamična centrifugalna sila prepuna likova, u vrlo bliskom suglasju s motivima na futurističkim slikama. Taj je koloplet likova žestoka kritika tadašnjeg društva i njegova moralističkog licemjerja. Premda je važnost ove slike neosporna, na nju je tek nedavno ukazala kritičarka Leonida Kovač predstavivši djelo na izložbi 2007. godine.

Josip Seissel (1904. – 1987.) slikar, urbanist i arhitekt. Još u gimnazijskim danima Seissel pokazuje velik interes za umjetnost: povremeno slika i s prijateljima izvodi amaterske kazališne predstave. O novim umjetničkim pravcima saznaje čitajući časopis Zenit, internacionalnu reviju za novu umjetnost koju je od 1921. godine u Zagrebu izdavao Ljubomir Micić. Potaknut novim i provokativnim umjetničkim postulatima, Seissel i njegovi drugovi okupljeni u skupinu Traveleri izvode 1922. godine predstavu I oni će doći. Radi se o kolažu tekstova Micića, Branka Ve Poljanskog i Ivana Golla uklopljenih u istoimenu dramu Filipa Tomassa Marinettija. Seissel je napravio scenografiju, kostime i dizajn plakata kojima je predstava oglašena. Predstava je izazvala burnu reakciju koja je rezultirala izbacivanje Seissla i prijatelja iz škole. Stoga Seissel odlazi na daljnje školovanje u Beograd gdje pod pseudonimom Jo Klek radi kolaže, crteže, omote knjiga i plakate i sudjeluje na Prvoj Zenitovoj međunarodnoj izložbi 1924. godine. Njegov plakat Pomozite studentima iz iste godine jedan je od vrhunaca onodobnog grafičkog oblikovanja. Izveden je u konstruktivističkom prelamanju čistih obojenih geometrijskih likova i crnih konstruktivnih elemenata i pažljivo oblikovane tipografije.

Aleksandar Srnec (1924. – 2010.) slikar, kipar, dizajner, autor animiranih filmova. Tijekom pedesetih godina djeluju u grupi Exat 51, čiji su članovi istaknuti arhitekti, slikari i pedagozi. Zajedničkim snagama zagovaraju raskid sa socrealizmom i zalažu se za apstraktnu umjetnost i sintezu svih disciplina umjetničkog stvaralaštva. Sudjelovao je na izložbama Novih tendencija, međunarodnog umjetničkog pokreta koji se manifestirao bijenalnim izložbama održanim u Zagreb između 1961. i 1973. godine. Srnec je osim likovnog eksperimentiranja u mediju slikarstva i kolaža ostvario inovativan opus svjetlosnih i mobilnih objekata nazvanih luminoplastikama. Njegov opus je izrazito multimedijski i pokazuje sve odlike inovativne i eksperimentalne umjetničke prakse. U razdoblju između 1954. i 1961. godine bio je angažiran na oblikovanju magazina Svijet. Taj bogato ilustrirani časopis bio je prvenstveno namijenjen ženskoj populaciji. Srnec u centar dizajnerskih intervencija postavlja moderno i luksuzno odjeven ženski lik, dok pozadinu izvodi koristeći se apstraktnim geometrijskim formama. Atraktivno oblikovanje magazina Svijet vrhunski je primjer visoke razine onodobnog pristupa sveobuhvatnom oblikovanju svakodnevice.

Piero Manzoni (1933. – 1963.), umjetnik, urednik i izdavač časopisa, galerist. Manzonijev rani slikarski opus bio je baziran na gestualnom slikarstvu, dok u kasnijim radovima preispituje status umjetničkog objekta kakav je bio zamišljen tijekom modernizma. Od 1957. počeo je raditi bijele monokromne slike (Achrome) na kojima je eksperimentirao različitim pigmentima i materijalima kao što su gips, vata, vuna, zečje krzno ili peciva. Ubrzo u umjetnički rad uvodi vlastito tijelo, koristi otiske prsta, balone ispunjava svojim dahom (Corpi D’Aria) a vlastiti izmet pakira u konzerve (Merda d’artista). Potpisivao se na tijelima drugih ljudi koji su time postajali umjetnička djela, žive skulpture (Sculture viventi). S umjetnikom Enricom Castellanijem vodio je u Milanu galeriju Azimuth i izdavao istoimeni časopis. Manzoni je u kratkom periodu svoga djelovanja ostvario jedan od ključnih opusa koji su iz temelja izmijenili umjetničko stvaralaštvo. Njegov primjer postao je referentna točka za razvoj minimalne i konceptualne umjetnosti. Zahvaljujući poznanstvu s teoretičarom Matkom Meštrovićem izlagao je na prvoj izložbi Novih tendencija u Zagrebu (1961.). Istovremeno ga je Josip Vaništa pozvao da napravi prijedlog za jedno od izdanje časopisa Gorgona. Manzoni je realizirao četiri prijedloga koje su nažalost ostali nerealizirani.

Salon Ullrich bio je prva zagrebačka privatna galerija koju je 1909. pokrenuo i vodio Antun Ullrich u svom atelijeru za izradu okvira u Ilici 54. Na navedenoj adresi Salon djeluje do 1927. godine. Njegov sin Edo otvara 1926. godine izložbeni prostor u Ilici 40 koji vodi sve do 1948. godine. U povijesti Salona Ullrich održani su neki od ključnih događaja na lokalnoj likovnoj sceni. Tu je 1916. godine održana prva izložba Hrvatskog proljetnog salona na kojoj su predstavljeni umjetnici mlađe generacije. Pored izložbi priređivani su koncerti mladih skladatelja i javna predavanja. Poseban događaj bila je Izložba suvremenih pariških majstora slikara održana 1927. godine. Izložbu je organizirao pjesnik i slikar Branko Ve Poljanski koji je zagrebačkoj publici predstavio slike, crteže i grafike nekih od danas najvećih slikarskih imena kao što su Pablo Picsso, Marc Chagall, Fernand Leger i Robert i Sonia Delaunay. U studenom 1929. godine u Salonu je održana prva izložba Udruženja umjetnika Zemlja. Izložbe u Salonu Ullrich bile su društveni i kulturni događaji i redovito su bile praćene prikazima u novinama i časopisima.

Josip Vaništa (1924. – 2021.), slikar, crtač, izdavač, pisac. Krajem pedesetih godine Vaništa je inicirao formiranje grupe umjetnika i intelektualaca u kojoj su se okupili slikari Marjan Jevšovar, Julije Knifer i Đuro Seder, kipar Ivan Kožarić, arhitekt Miljenko Horvat i povjesničari umjetnosti Dimitrije Bašičević, Radoslav Putar i Matko Meštrović. Ideje grupe Vaništa je formulirao u niz kratkih misli u kojima ističe oskudnost i prolaznost te tvrdi da Gorgona ne govori o ničemu. Osim interne komunikacije unutar grupe, djelatnost članova odvijala se kroz izložbe u Studiju G i publiciranjem časopisa Gorgona. U 11 objavljenih brojeva (1961. – 1966.) te nizom nerealiziranih prijedloga, Gorgona je časopis realiziran kao djelo umjetnika jer je svaki pojedini broj cjelovito djelo jednog autora. Vaništa je realizirao četiri broja, dok su ostale brojeve Gorgone realizirali Julije Knifer, Marijan Jevšovar, Ivan Kožarić, Miljenko Horvat, Victor Vasarely, Harold Pinter i Dieter Roth. Nekoliko prijedloga čiji su autori Ivo Gattin, Piero Manzoni, Mangelos, Jevšovar i drugi, ostalo je nerealizirano. Vaništa je u prvom broju Gorgone multipliciro identičnu fotografiju praznog i izrazito neatraktivnog izloga snimljenog u Zagrebu, čime je fotografiji dodao novi sadržaj. Ovaj broj časopisa bio je preteča kasnijim brojnim fotografskim publikacijama u kojima konceptualni sadržaj dominira nad vizualnom estetikom.

Povijest umjetnosti nakrcana je imenima umjetnika i (u manjoj mjeri) umjetnica koji su priznati i poznati u svojoj sredini. Ako se radi o važnijim opusima, njihova slava raste proporcionalno s uspjehom i cijenama. Neka najveća imena, zvali se oni Rembrandt, Leonardo, Picasso, Frida Kahlo, Julije Knifer ili Maurizio Cattelan, garancija su da je njihov proizvod vrhunske kvalitete i da je vrijedan cijene koju treba platiti. Istovremeno, u cijeloj povijesti umjetnosti nebrojno je više umjetnica i umjetnika kojima ne znamo imena. Je li njihov rad manje važan? Ne, nipošto, danas nama nepoznati umjetnici bili su važan dio svoje zajednice i njihov je rad bio duboko respektiran. No među nepoznatim umjetnicima mogu se kriti i oni koji biraju anonimnost ili drugo ime, što je u suštini isto, kako bi izbjegli balast prethodnoga rada ili koristili prednosti diverzantske akcije. Na kraju, ima nekih koji se zovu Banksy, čiji su radovi slavni, skupi i ozloglašeni, a ipak po njegovoj želji nije nam odobreno vidjeti mu lice. Kako je moguće biti anoniman u digitalnom svijetu, gdje neka umjetna inteligencija i diktatori u srcu prate svaki naš korak i svaku našu akciju na tastaturi kompjutera? Možda je to moguće ako se naša akcija ne skriva u nekom zakutku, nego naše djelo učinimo vrlo vidljivim i nezaobilaznim. Diverzantske akcije imaju mnoge prednosti i nedostatke, no sigurno je da proizvode efekt, podjednako kao što to čini crvena krpa. Bila ona zastava ili izazov nekom puno moćnijem nego što smo mi, crvena krpa je tu ne da joj se divimo nego da promislimo tko smo i zašto nemoćno piljimo u njenu izazovnu i moćnu pojavu.

Prvi broj ilustriranog tjednika Svijet pojavio se na zagrebačkim kioscima u veljač1 1926. godine. Bio je to sadržajno suvremeno koncipiran tjednik građanske orijentacije s prilozima iz društvene kronike u području zabave, mode, glazbe, umjetnosti, sporta, filma i kazališta, politike i gospodarstva koji su nadopunjeni putopisima, romanima u nastavcima, notama popularne lakoglazbene produkcije, humorom i zanimljivostima iz zemlje i svijeta koje su obilježile to vrijeme. Svijet je pokrenut s idejom da se u našu sredinu unese atraktivno ilustrirani magazin čiji je sadržaj namijenjen svim uzrastima čitatelja. Umjetnik koji je najviše uticao na izgled časopisa bio je Otto Antonini (1892. – 1959.). Na naslovnicama Svijeta stvorio je brojna iznimno atraktivna djela u stilu art decoa. Privlačile su ga nove kreacije pariške mode, modernizam u urbanizmu, arhitekturi i dizajnu, izazovi letjelica, brzine automobila. Upravo su novi sadržaji s ilustracijama Antoninija učinili Svijet najglamuroznijim i najpopularnijim časopisom u zemlji. Osim Antoninija, veliki opus u Svijetu ostvarili su istaknuti grafički dizajneri i ilustratori Pavao Gavranić (1905. – 1973.) i Sergije Glumac (1903. – 1964.).

Vera Milčinović (1906. – 1995.), plesačica, koreografkinja, pedagoginja. Učila je balet kod Margarete Froman u Zagrebu, plesne studije je nastavila u školama slavnih pedagoga Émilea Jaques-Dalcrozea u Halleu i Rudolfa von Labana u Hamburgu. Tijekom studija postaje članica njegove Tanzbühne i gostuje po cijeloj Europi. Nakon angažmana u HNK u Zagrebu uspješnu karijeru je od 1926. godine nastavila u New Yorku gdje je na New School for Social Research predavala nacionalne plesove različitih naroda. Pod umjetničkim imenom Tashamira držala je predavanja, koreografirala za televiziju i plesala u mjuziklima. Boravak Plesnog teatra Rudolfa Labana u Zagrebu tijekom svibnja, lipnja i srpnja 1924. godine organiziran je zahvaljujući Veri Milčinović, koja je tada bila članica trupe. Nastupali su u Narodnom kazalištu i na sceni na Tuškancu i imali velik uspjeh kod publike te privukli pažnju onodobnog tiska. Iz sačuvanih plakata za ukupno 12 nastupa moguće je detaljno rekonstruirati program koji je publika mogla vidjeti. Radi se o nesumnjivo vrhunskim dometima plesne umjetnosti, o događajima koji su ostavili značajnog traga na plesnoj sceni u tadašnjoj Jugoslaviji. Osim programa u kazalištu, Labanova grupa je nastupila na otvorenju Proljetnog salona u Umjetničkom paviljonu. Tom prigodom je Laban održao predavanja o novoj plesnoj umjetnosti nakon kojega su plesači izveli improvizaciju inspiriranu izloženim slikama. Laban je i preko Škole suvremenog plesa Ane Maletić neka vrsta duhovnog oca velikom dijelu zagrebačkih plesača. Zagreb je trebao biti samo prva stanica Labanove jugoslavenske turneje, no ispalo je da se nakon dogovorenih gostovanja u Beogradu, Novom Sadu i Osijeku plesna trupa vratila u Zagreb, gdje se zadržala duže vrijeme. Novine su zabilježile da se svakom novom predstavom održanom u kazalištu u Tuškancu broj labanista povećava. Vera Milčinović bila je zvijezda na sceni a njene nastupe diljem svijeta redovno je pratio zagrebački tisak.

Milana Broš (1930. – 2012.), plesačica, koreografkinja i pedagoginja. Osnivačica je i umjetnička voditeljica Eksperimentalne grupe slobodnog plesa (1962., poslije preimenovane u Komorni ansambl slobodnog plesa – KASP). KASP je bio njezin životni umjetnički projekt. Autorica je radikalno i dosljedno odbacivala klasične stilske norme podjednako kao i postavke modernizma. Koristila je vrlo različita tijela; osim profesionalnih plesača često je radila s neprofesionalnim izvođačima. U njenim koreografijama pokret je bio ogoljen i prirodan. Improvizaciju je razvila kao najviši stupanj scenske organizacije, što je vodilo do minimalističkih formi, serijalne organizacije pokreta i potpune depersonalizacije plesača. KASP je svoje plesne aktivnosti predstavio na brojnim inozemnim gostovanjima, a koreografije Milane Broš više su puta bile ovjenčane nagradama. Milana Broš započinje svoju djelatnost početkom 1960-ih godina u vrijeme kada je Zagreb bio pozornica intenzivne umjetničke i kulturne djelatnosti. Prvi Muzički biennale (1961.) bio je stjecište aktualnih svjetskih glazbenih eksperimentatora koji su autoricu uvjerili da je na pravom putu. Izjavila je: Ako je i tišina zvuk, (kako kaže Cage) i mirovanje je pokret. Njezin pristup plesu više je konceptualan nego estetski, no podjednako duboko dotiče i obična čovjeka i intelektualca. Vidljiv je i utjecaj likovnih umjetnosti, što naznačuje odrednice konceptualnog plesa koji se pojavljuje tek devedesetih.

Otti Berger (1898. – 1944.), tekstilna umjetnica, dizajnerica, pedagoginja, teoretičarka. Nakon akademije u Zagrebu obrazovanje je nastavila na Bauhausu u Dessauu gdje na Tekstilnoj radionici stječe diplomu 1930. godine. Nakon diplome nastavlja predavati, neko vrijeme vodi tekstilni odjel i ostaje u školi sve do zatvaranje 1933. godine. Umjetnička škola Bauhaus (Weimar – Dessau – Berlin, 1919. – 1933.) smatra se zaštitnim znakom progresivne kulture, gdje su učenici i profesori imali veliku slobodu eksperimentiranja. Tekstilna radionica stvarala je apstraktne tkanine pogodne za uporabu u Bauhausovim okruženjima. Učenici su učili teoriju boja i dizajna, kao i tehničke aspekte tkanja. Tkanine iz tkalačke radionice bile su komercijalno uspješne, osiguravajući vitalna i prijeko potrebna sredstva za Bauhaus. Otti Berger je na Bauhausu realizirala niz izuzetno atraktivnih djela. Nakon zatvaranja škole otvorila je vlastiti Atelje za tekstil u Berlinu. Vrlo uspješno je surađivala s brojnim tekstilnim tvornicama u Njemačkoj, Nizozemskoj i Švicarskoj, koje su proizvodile tekstil po njezinim dizajnerskim i inventivnim rješenjima s oznakom o.b. – Otti Berger. Bila je jedina dizajnerica iz Bauhausa koja je u to vrijeme zatražila i uspjela dobiti zaštitu patenta za svoj tekstil. Zbog židovskog podrijetla bila je u opasnosti u nacističkoj Njemačkoj. Nakon kraćeg boravka u Londonu vratila se 1938. godine u rodnu Baranju. Uhapšena je i zajedno s tisućama mađarskih Židova deportirana u Auschwitz gdje je odmah po dolasku ubijena.

Josip Stošić (1935. – 2009.), pjesnik, likovni umjetnik, povjesničar umjetnosti. Još kao šesnaestogodišnjak u vlastitoj je nakladi 1951. tiskao pjesničku zbirku Đerdan, koja je bila cenzurirana i zabranjena zbog „dekadentnih oblika književna iživljavanja stranih socijalističkom duhu i stvarnosti“. Radikalna u svojem modernističkom eksperimentu s formom i banalizacijom pjesničkoga jezika, zbirka je bila prepoznata kao prethodnica intermedijalne i neoavangardne poezije. Kasnije knjige karakteristične su zbog nekonvencionalnog oblikovanja i predstavljaju važan iskorak prema vizualizaciji poezije. Posebno zanimljivo rješenje je knjiga Nacrt za pet mojih i jednu vašu pjesmu (1976.) u kojoj su njegovi tekstovi otisnuti na tiskanu knjigu Bacanje kocki nikad neće ukinuti slučaj Stéphanea Mallarméa (1976.). Njegov likovni umjetnički opus je multimedijalan te uključuje poeziju, tekstove, drame, filmove, koncepte, instalacije, objekte, izvedbene forme, grafičke radove i fotografije.

Breda Beban (1952. – 2012.), likovna i filmska umjetnica, kustosica. Karijeru je započela kao slikarica u okviru pokreta novog slikarstva osamdesetih godina, no ubrzo se zainteresirala za film, video i fotografiju. Fotografski i video radovi iz devedesetih godina su autobiografski i duboko osobni. To je posebno značajno razdoblje u njezinu životu, obilježeno prodorom dramatičnih društvenih okolnosti i tragičnih događaja na osobnoj razini. Snažan otpor još uvijek dominantnom patrijarhalnom društvo jasno je vidljiv u radu koji je Breda Beban 1981. godine objavila u časopisu-katalogu MAJ 75 F-1981. Uz fotografski portret cijele figure umjetnice, ona ispisuje istu frazu na engleskom jeziku obilježavajući pojedine točke na vlastitom tijelu. Očita je namjera da se apostrofira osoba u cjelini, u ovom slučaju žena koja je kroz povijest čvrsto okovana nametnutim društvenim normama i koja nedvosmisleno iskazuje otpor zatečenom stanju.

Ivana Tomljenović (1906. – 1988.), umjetnica, dizajnerica, sportašica. Bila je jedna od nekoliko studenata iz Jugoslavije koji su studirali na umjetničkoj školi Bauhaus u Dessauu, Njemačka. Bauhaus je 1919. godine osnovao njemački arhitekt Walter Gropius u Weimaru. Kasnije je preseljen u Dessauu, a zatvoren je 1933. godine nakon dolaska nacista na vlast. Ivana Tomljenović je u vrijeme boravka u školi realizirala izuzetno zanimljiv i inovativan opus. Eksperimentirala je s fotografijom i svjetlom, radila kolaže i prijedloge za dizajn. Snimila je kratki dokumentarno-eksperimentalni film (1930.). Autorica je izvanredne političke fotomontaže usmjerene protiv diktature kralja Aleksandra publicirane na naslovnici knjige Diktatur in Jugoslawien (1930.). U kasnijem životu u Berlinu, Pragu, Beogradu i Zagrebu nastavila se baviti prostornim oblikovanje i dizajnom, dok je nakon Drugog svjetskog rata djelovala kao pedagoginja u Zagrebu. Njezin je opus bio potpuno zaboravljen sve kod nije bio ponovo otkriven početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Danas je Ivana Tomljenović prepoznata kao jedna od vodećih umjetnica svog doba i autorica inovativnih multimedijskih djela.

Zenit, internacionalna revija za umjetnost i kulturu, jedan od najznačajnijih avangardnih časopisa na području Jugoslavije. Prvi broj objavljen je u Zagrebu u veljači 1921. godine. Nakon 1923. godine časopis nastavlja izlaziti u Beogradu sve do zabrane u prosincu 1926. godine. U tom su razdoblju objavljena ukupno 43 broja. Glavni urednik i izdavač bio je pjesnik i pisac Ljubomir Micić (1895. – 1971.); ostali suradnici iz Jugoslavije bili su Josip Seissel, Boško Tokin, Rastko Petrović, Branko Ve Poljanski, Marijan Mikac, Mihailo S. Petrov, Vilko Gecan i drugi. Micić je pokrenuo i biblioteku Zenit, osnovao galeriju s djelima domaćih i stranih avangardnih umjetnika i priredio Međunarodnu izložbu nove umjetnosti u Beogradu 1924. godine. Časopis je bio internacionalne orijentacije i donosio priloge brojnih inozemnih suradnika koji su bili štampani na originalnim jezicima. Najveći utjecaj na Zenit izvršila su djela ruske avangarde, a ključnu ulogu odigrao je El Lissitzky, kojemu je Micić povjerio uredničku ulogu za Zenit br. 17-18, koji je u cijelosti bio posvećen novoj ruskoj umjetnosti. Časopis Zenit je primjer radikalne avangardne prakse kad se umjetničko djelo ne izvodi u formi slike ili skulpture nego se postavlja kao autonomno umjetničko djelo namijenjeno dinamičnoj komunikaciji. U vrijeme izlaženja časopis je bio integralni dio vrlo efikasne mreže sličnih časopisa diljem svijeta s kojima je bila uspostavljen aktivna komunikacija i razmjena ideja.

Dada je umjetnički pokret nastao tijekom Prvog svjetskog rata u Zürichu kao reakcija na užase i ludost rata. Umjetnost, poezija i performansi koje izvode dadaistički umjetnici često su satirične i besmislene prirode. Osim što je bila antiratna, dada je bila i antiburžujska i imala je političkih afiniteta s radikalnom ljevicom. Aktivnost dadaističkih umjetnika može se pratiti u Berlinu, Parizu, Barceloni, Hannoveru, New Yorku i drugdje. Niz dadaističkih aktivnosti zabilježen je tijekom 1922. godine i u Hrvatskoj. Glavni inicijator bio je pjesnik i pisac Dragan Aleksić (1901. – 1958.). Aleksić je u Zagrebu objavio dva dadaistička časopisa, Dada Tank i Dada Jazz, gdje objavljuje djela svojih suradnika ali i nekoliko važnih dadaista iz inozemstva (Tristan Tzara, Richard Huelsenbeck, Kurt Schwitters i dr.). Časopisi su bili vrlo atraktivno oblikovani i predstavljaju vrhunac vizualno-tekstualnih eksperimenata. Organizirao je dvije dadaističke manifestacije: matineju u Osijeku (20. 8. 1922.) i predavanje u Vinkovcima (1. 10. 1922.), gdje je propagirao pokret držeći predavanja, sudjelujući u dadaističkim predstavama i postavljajući izložbe. Kao reakciju na Aleksićev dadaistički opus, Branko Ve Poljanski je iste godine objavio anti-dada časopis Dada Jok.

Janko Polić Kamov (1886. – 1910.) pjesnik, esejist, putopisac, kritičar i dramatičar. Bio je u stalnom pokretu, školovao se na Sušaku, u Senju i Zagrebu; putovao je Dalmacijom, Bosnom, Crnom Gorom, Slavonijom. Boravio je u Italiji i Francuskoj. Zanima se za razne stvari: politika i kulturni pluralizam, trgovinu, sociologiju i psihologiju, slikarstvo i industrijsku revoluciju. Bolestan, umro je u 24. godini u Barceloni. Tek je manji dio njegova opusa napisanog u nepunih pet godina objavljen za njegovog života. Osim djela objavljenih u novinama i časopisima, Kamov je 1907. godine u vlastitoj nakladi objavio četiri opsegom nevelike knjige. To su drame Tragedija mozgova: tri scene i Na rođenoj grudi: dramatizovana studija, te zbirke poezije Psovka i Ištipana hartija. Brojni kritičari negativno su ocijenili njegova djela. Matoš zapisuje da se radi o neotesanoj mistifikaciji, plodu sablažnjivih literarnih pljuvanja i bljuvanja, žaleći književnost gdje se ovakvi cinički atentati na jezik, harmoniju, ljepotu i zdrav razum mogu proglasiti djelom talenta. Vrlo pozitivno je njegov rad ocijenio književnik i prijatelj Vladimir Čerina koji je 1913. godine u Rijeci objavio knjigu o njegovom radu utemeljenu na brojnim neobjavljenim rukopisima. Danas se Kamov prepoznaje kao istinski protoavangardni autor koji je individualno interpretirao futuristički impuls i na lokalnu književnu scenu uveo niz inovativnih postupaka.