Q’ART Refleksije
RADIKALNA INKLUZIJA
by Ivana Nikolić
datum 13. listopad 2025.
U vrijeme kada svijet funkcionira po logici odvajanja između centra i periferije, stručnjaka i građana, moći i nemoći — inkluzija više ne može biti samo politička fraza ili projektni zadatak. Ona postaje pitanje etike, strukture i imaginacije.
U umjetnosti, kao i u društvu, inkluzija nije administrativni proces “uključivanja drugih”, nego radikalan čin dekolonijalizacije i decentralizacije pogleda pomicanje središta moći i smisla iz institucija prema zajednici, iz vlasništva prema zajedništvu, iz reprezentacije prema suradnji.
“Radikalna” inkluzija znači ne samo dati prostor onima koji su isključeni, nego promijeniti same uvjete koji isključuju. To nije pitanje tolerancije, već prepoznavanja međuovisnosti — razumijevanja da nitko ne postoji izvan odnosa.
Što znači biti istinski uključen
U vremenu u kojem se gradovi i institucije dijele na centre moći i periferije interesa, inkluzija više ne može biti protokol već svjesni izbor. Radikalna inkluzija ne znači dodati “još nekoliko” glasova, nego promijeniti sustav koji ih je ranije isključio. To je pomak s reprezentacije prema sudjelovanju, s kontrole prema povjerenju, s vlasništva prema zajedništvu. Kontrola daje sigurnost, ali guši rast; kreativnost nosi rizik, ali otvara mogućnost stvaranja novih modela i pozitivne promjene. Radikalna inkluzija podrazumijeva da nema hijerarhije između čovjeka i prirode. Svi, sve, sa svakim i svima — bez ega, potlačenosti i prava na prodaju života, bilo ljudskog, životinjskog ili biljnog. To je etika međusobne ovisnosti: razumijevanje da nijedno biće i nijedan prostor ne postoji izvan odnosa.
Globalne prakse
U svjetskim kulturnim praksama, ova se promjena već događa. Američki umjetnik Theaster Gates revitalizira napuštene zgrade Chicaga kroz zajedničke procese s lokalnim stanovnicima, pretvarajući ih u kulturne centre, radionice i arhive. Jeanne van Heeswijk u Rotterdamu stvara Freehouse, model zajedničkog vlasništva koji briše granice između umjetnika, susjeda i poduzetnika. Raumlabor Berlin i Assemble u Londonu razvijaju hibridne prostore gdje se stanovanje, umjetnost i zajednica ne dijele, već se međusobno hrane.
U svim tim primjerima, umjetnost nije cilj, nego medij promjene — alat za uspostavu nove kulture odnosa. No, radikalna inkluzija danas mora prijeći i granice antropocentričnog. Kao što ekosustavi funkcioniraju kroz suradnju mikroorganizama, vode, zraka i svjetlosti, tako i kulturni sustavi opstaju samo kada uključuju ne-ljudske sudionike: krajolike, rijeke, tlo, životinje, energiju. Bez te svijesti o međuovisnosti, svaka društvena promjena ostaje fragmentarna.
Q’ART kao model
Akcija-festival Q’ART pripada istom globalnom diskursu, ali ga prevodi na lokalni, zagrebački jezik. Djeluje u zoni gdje se isprepliću napušteni prostori, socijalne napetosti i mikroekonomije preživljavanja. Kroz umjetnost, Q’ART ne “aktivira građane”, nego stvara uvjete da se građani sami aktiviraju — da prepoznaju vlastitu moć u stvaranju prostora, sadržaja i zajednice. Radikalna inkluzija u Q’ART-u nije program, već metoda. Ona se očituje u otvorenim procesima koji pozivaju različite aktere – umjetnike, obrtnike, studente, beskućnike, djecu, institucije i male poduzetnike – da zajedno sudjeluju u stvaranju prostora koji odražava njihovu raznolikost. Umjetničke akcije, radionice i instalacije nisu spektakli; one su alati za stvaranje povjerenja, međusobne vidljivosti i nove vrste društvenog dogovora.
Q’ART promatra grad kao živi ekosustav u kojem umjetnost, zajednica i priroda dišu zajedno. Kroz umjetničke akcije, mikro-intervencije i procese brige, projekt povezuje ljudsko i neljudsko, urbano i organsko. Radikalna inkluzija za Q’ART znači rastvaranje granica između umjetnosti, ekonomije, prirode i svakodnevice. To je praksa koja podsjeća da nijedan oblik života ne postoji da bi bio iskorišten, nego da bi sudjelovao.
Ekologija društvenog povjerenja
U europskim politikama, inkluzija se često svodi na “uključivanje ranjivih skupina”, ali Q’ART pokazuje da se inkluzija ne događa dodavanjem, nego rastvaranjem granica. To znači preispitati hijerarhije koje su dugo određivale tko ima pravo govoriti, stvarati, odlučivati. U tom smislu, radikalna inkluzija nije sentimentalna, već strukturna: ona destabilizira, usporava, ali istodobno stvara prostor za stvarnu transformaciju. U umjetničko-istraživačkom kontekstu, radikalna inkluzija podrazumijeva i promjenu epistemologije. Znanje se više ne proizvodi odozgo prema dolje, nego u susretu – između discipline i iskustva, između teorije i svakodnevice, između pojedinca i kolektiva.
Zato su prakse Q’ART-a bliske metodama participativne estetike i društveno-angažirane umjetnosti, ali idu korak dalje: one ne žele samo uključiti zajednicu u umjetnost, već umjetnost uključiti u zajednicu kao stalni proces dijaloga i regeneracije. Grad se promatra kao živi organizam, a umjetnost kao njegov imunološki sustav – sposobnost da prepozna rane, reagira na toksine i generira procese ozdravljenja. Umjetnost u tom kontekstu postaje alat društvene ekologije – način na koji zajednica ponovno uči disati, komunicirati i vjerovati.
Društvena osjetljivost i praksa svakodnevnog prisustva
Kao i svaki radikalni koncept, i inkluzija izaziva nelagodu. Zahtijeva napuštanje poznatih pozicija moći, kontrolnih mehanizama i narativa uspjeha. Traži strpljenje, otvorenost i sposobnost da prihvatimo nesavršenost procesa, da prihvatimo svoje programe, granice i ograničenja. Upravo zato ona jest – radikalna.
Q’ART kao platforma time ne teži “društvenoj odgovornosti” u korporativnom smislu, već društvenoj osjetljivosti kao estetskoj praksi. Radikalna inkluzija, u tom kontekstu, nije ideologija. Ona je praksa svakodnevnog prisustva i svjedočenja: da nitko nije suvišan, i da grad – kao i svaka zajednica – može živjeti samo ako čuje sve svoje glasove