Interaktivne skulpture velikog formata, postavljene na neočekivanim punktovima grada, postaju alibi za stvaranje socijalnih relacija te poziv na društvenu igru, komunikaciju i akciju.
Impostirane usred gradske vreve, urbane igračke preuzimaju funkciju svojevrsnih arhetipa, aktivatora kolektivnog nesvjesnog, koji za cilj imaju poticanje društvenosti i solidarnih veza zajednice koje se opiru neoliberalnim impulsima kapitalističkog grada i njegovoj instrumentalizaciji kreativnosti.
Ekspresivni kolorit urbanih igračaka koristi se kao kontrast sivilu disfunkcionalne infrastrukture, obraćajući mu se kao koridoru nesvjesnog, dok sam okolišni prostor mimikrira i postaje (dječje) igralište, proizvodeći sličan efekt koju je intervencija arhitekta Alda van Eycka imala u poslijeratnom Amsterdamu 1947. Njegova su igrališta tada donijela otklon od dotadašnje modernističke arhitekture prema organizaciji prostora odozdo, koja je željela ustupiti prostor imaginaciji.
Ipak, skulpture Battiste Ilića ne sugeriraju puki prelazak od Homo Fabera u Homo Ludensa, jer kontekst u kojem su igračke izložene jasno ukazuje na sve opresivnije i eksploatativnije uvjete rada koji se odvijaju izvan tvorničkih pogona.
Ulica postaje decentrirano igralište, čiji golemi rekviziti, nepravilne, zaobljene forme, na momente izgledaju kao da su proizašli iz digitaliziranih, virtualnih prostora, te se materijalizirali u prostorima realnog, ne bi li tamo proizveli svoju subverziju.
Urbane igračke, dakle, postaju lakmus papir za društvene procese, potičući kritičku reartikulaciju odnosa prema prostornosti kao javnom dobru i marginaliziranim prostorima društvenosti. Njihova predimenzioniranost ukazuje da se radi i socijalnoj mutaciji. Oni su medijatori, ali i konfliktni aktivatori kojima se autor također pita o ulozi umjetnosti te suvremenim kanonima izlaganja.
Na likovnoj i dramaturgijskoj razini, urbane igračke koloristički evociraju i skulpturalne radove Jeana Tinguelya i Joana Miróa, ali možda ponajviše Daniela Burana čije su eklektične igračke bile inspirirane radom njemačkog pedagoga Friedricha Fröbela. Mogu se prepoznati i ishodišta plastične dinamike sadržane u ekspresivnoj antropomorfnoj anatomiji urbanih igračaka, no za njihovu je interpretaciju, prema riječima samog autora, važnija njihova (re)socijalizacijska funkcija i konceptualizacija igre kao prostora slobode.
Evocirajući igru kao strategiju otpora, autor upućuje poziv na kreativno i angažirano promišljanje izgubljene kulture otpora, te postavlja pitanje – može li se drugačiji svijet danas uopće imaginirati?