Dugogodišnji izostanak ikakve kulturne politike na nacionalnom i lokalnom nivou ostavlja duboke posljedice na kulturni i umjetnički život grada. Unatoč tome što se može reći da je gradski umjetnički život prisutan, u usporedbi s 1970-ima i 1980-ima rekla bih da smo nazadovali. Naša djeca neće imati ni približnu mogućnost participacije i konzumiranja kulture i umjetnosti kakvu je, primjerice, imala moja generacija. Smatram da bi revitalizacija zapuštenih prostora na razini grada trebala biti jedan od prioriteta grada Zagreba, ali ne samo u području poduzetništva i industrije, sve bi kulturno-umjetničke djelatnosti trebale biti uključene. Ne smatram da samo elitna kultura treba biti financirana od strane države, već da se mora pružiti potpora i kompletnoj nezavisnoj kulturnoj i umjetničkoj produkciji.
Projekt ReadyMade Ilica trebao bi biti poticaj da se okrenemo prema izradi i provođenju kulturnih politika koje će rezultirati projektima koji će takoreći ući u krvožilni sustav grada. Potreban je angažman, politička volja, međusektorska i međuinstitucionalna suradnja. Sve to, naravno, mora biti vezano uz konkretna sredstva bez kojih se ništa neće promijeniti. Plaćamo 18% prireza, Grad bi trebao moći alocirati sredstva te ih vratiti nazad u zajednicu.
Da bismo izbjegli negativne posljedice urbane revitalizacije kroz kulturno-umjetničke prakse, poput gentrifikacije, mora postojati volja lokalne samouprave da organizacijama civilnog društva koje se bave kulturom i umjetnošću osigura infrastrukturu za obavljanje aktivnosti, odnosno sredstva da se ti zapušteni prostori dovedu do stupnja da se mogu koristiti. Same udruge vjerojatno nikada neće imati dovoljno sredstava, ali vrlo su često bolji gospodari prostora nego privatni sektor.
Također, bitno je razbiti predrasude lokalnog stanovništva o tome što se događa u tim trenutačno mrtvim prostorima, zaintrigirati ih za nove sadržaje kojima se ti prostori trebaju popuniti da bi se revitalizirali, mobilizirati mlade i potaknuti ih na participaciju. Da bismo se oduprli negativnim procesima, koji uglavnom prate pokušaje kao i same revitalizacije urbanih prostora, potrebno je raditi na osvještavanju i informiranju građana, i to bi trebalo biti dio strategije grada. Radi se o sustavnom i zajedničkom naporu jer se samim otvaranjem prostora ne može puno postići.

Zelena akcija je željela pokrenuti popularnu aktivnost koja će biti od koristi za sve građane. Znali smo da servisi poput Biciklopopravljaone postoje u drugim zemljama, napisali smo projekt i on je prošao. Uspjeli smo okupiti volontere i u ljeto 2009. godine krenuli u akciju. Na samom je otvorenju došlo puno ljudi jer su nas mediji popratili. Biciklopopravljaona također nikada nije bila mjesto gdje su se samo popravljali bicikli, nego je to od početka bilo i mjesto susreta, druženja. Svi ljudi koji su došli kao korisnici vrlo su brzo proširili i među ostalim biciklistima da ćemo biti otvoreni četvrtkom. Kroz Biciklopopravljaonu je prošlo 50-ak volontera, od čega trenutno aktivno volontira 20-ak ljudi. Ovdje na raspolaganje dajemo specijalizirane biciklističke alate koje ljudi često nemaju kod kuće, a korisnicima pomažu uvijek spremni volonteri. Onaj tko tu dođe ne mora imati prethodno znanje, ali mora imati volju da uči i ne može samo ostaviti bicikl volonterima pa se vratiti po popravljeni bicikl, nego je potrebno da korisnik sam sudjeluju u popravljanju svog bicikla. Biciklopopravljaona skuplja donacije – novac, dijelove ili same bicikle. Ako se korisniku potrgao određeni dio bicikla, a mi ga imamo, zamjenski dio poklanjamo i ugrađujemo besplatno. Dakle, vrši se funkcija reciklaže te čuvanja resursa i to je važan element ove inicijative. Najveći dio troškova Biciklopopravljaone pokriva Zelena akcija, a to su troškovi samog prostora i radione koja je zapravo unajmljeni gradski prostor. Osim toga, Zelena akcija pokriva troškove struje i vode, a kroz različite projekte nabavljen je i dio alata. Također, od donacija uspijevamo obnoviti fond alata, kupiti neke potrošne materijale kao što su ulja, zakrpe, ljepila itd. Biciklopopravljaona je oduvijek bila otvorena za sve građane i otpočetka smo vodili računa da se ne getoiziramo.

Živi Atelje DK osnovali su Saša Kralj, Cyrille Cartier, Igor Nobilo i Maja Subotić Šušak 2015.godine. Motivacija okupljanja bila je oživljavanje ateljea kiparice Vere Dajht Kralj. Verin atelje oduvijek je smatran “otvorenim ateljeom”, mjestom koje je pozivalo umjetnike, arhitekte, obrtnike, pisce kao i ljude svih interesnih skupina na sukreiranje diskurzivnog prostora i razmjenu ideja. Tijekom 60 godina koje je Vera provela na adresi Ilica 110 razvili su se različiti projekti proizašli upravo iz ideje otvorenog ateljea.

Mi smo nezavisna, interdisciplinarna, nevladina i neprofitna organizacija fokusirana na očuvanje i promociju Verinog rada, podršku i suradnja s umjetnicima, istraživanju sfera i uključivanja javnosti kroz umjetnost na lokalnoj i međunarodnoj razini. Želja nam je kreirati mjesto gdje umjetnost spaja raznolike ljude i pruža im mogućnost da uče jedni od drugih bez obzira na jezik, podrijetlo, boju kože, religiju, mjesto rođenja ili druge identitetske odrednice. Tako nastavljamo kulturno i umjetničko nasljeđe jedne od najznačajnijih kiparica druge polovice 20. stoljeća na ovome području. Inspiracija su nam svako pitanje, osmjeh, preispitivanje i interakcija koji se pojave za vrijeme naših programa, a to nam je ujedno i motivacija za daljnji rad.

Na različite smo načine u interakciji s lokalnom zajednicom. Primjerice, projekt ‘No Borders’ fokusiran je na integraciju i suradnju, a uključuje radionice lokalnih umjetnika, studenata i izbjeglica, putujuću izložbu, radionice Creative Women za žene izbjeglice te kreativne radionice za djecu u suradnji s drugim nevladinim organizacijama. Našu publiku čine generacije i poklonici kojima je atelje VDK bio izvor socijalnog i kulturnog života, zatim mladi umjetnici i prijatelji Udruge, socijalno angažirani ljudi, izbjeglice koji su aktivno uključeni u umjetničke procese kroz projekt ‘No Borders’, gosti iz cijeloga svijeta koji su počeli dolaziti kroz program umjetnika u rezidenciji i Akademiju čaja …

Augusto Boal je definirao umjetnost kao proces, a ne kao proizvod ali i kao sposobnost prenošenja sebe u ‘drugost’. Takva definicija automatski implicira komunikaciju, razumijevanje i suradnju, a ne proizvodnju umjetnosti kao dekoracije koja ima samo tržišnu vrijednost. To bi trebala biti vodilja umjetnosti u edukaciji i u praksi. Umjetnost nije komercijalna kategorija i ona mora biti definirana kao širi društveni interes i dio življenog edukativnog procesa. Prema toj se ideji treba prilagoditi i sama podrška te financiranje umjetničkih praksi. Vrednovanje radnika u tom procesu, kulturnih radnika, ujedno je i generiranja socijalnog kapitala koji važan element za društveni napredak.

U Ilici smo 112 godina. Ovo je obiteljski obrt i svaki dan je borba s konkurencijom i neimaštinom. U posljednjih 30 godina tržište se konstantno mijenja, izmjenjuju se novi proizvodi, trendovi, a kriza je dovela od osiromašenja prosječnog stanovnika kojemu je razmišljati o kvaliteti proizvoda ili njegovoj dodanoj vrijednosti postao luksuz. Teško je očekivati od umirovljenika koji ima penziju 2300 kn ili manje da će si priuštiti kišobran od 400 kn, to je iluzorno. Ljudi više nemaju ni za popravak. Treba nekako izdržati ovu krizu, dok se ljudi ne oporave. Na neki način ovdje pokušavamo odgajati i nove generacije koje moramo naučiti da im se zapravo isplati kupiti kvalitetan kišobran koji će trajati 10 godina što je mukotrpan posao. Prepoznaje se potreba za obrtnicima, ali uglavnom se sami moramo izboriti za svoj dio kolača. Turistima smo interesantni i oni spašavaju sezonu, s porastom organiziranih kulturnih sadržaja u centru osjeti se i pomak nabolje u zadnjih nekoliko godina za koji se nadamo da će se i nastaviti.

Ja sam ilički dotepenac — ima oko dvije godine kako sam se s obitelji doselio iz Novog Zagreba. Većinu života proveo sam u, usudio bih se reći, možda i najljepšem novozagrebačkom naselju Trnsko. No moram reći da Rokov perivoj i Zelengaj pružaju i te kako dobru utjehu — jedinstven je doživljaj nakon desetak minuta šetnje naći se u centru grada u pravoj podmedvedničkoj šumi. Neusporediva prednost stanovanja ovdje blizina je i mojeg posla koji je takve naravi da i po nekoliko puta dnevno moram biti u centru. Preporodio sam se otkada ne moram višekratno letjeti amo-tamo preko Mosta slobode, kojeg sam od milja zvao Most jarma, a zatim i panično tražiti parking i skrivati se od
paukova. Zagrebački je centar kao neobični križanac između centra Beča i Graza – srednjoeuropski velegradić pomalo jedinstvena izgleda, s neobičnom mješavinom arhitekture najrazličitijih razdoblja nastalom uslijed grubih i naglih povijesnih mijena kojima je Zagreb bio izložen. No mislim da upravo u tom šarenilu stiske raznolikosti i razigranih gabarita leži i šarm zagrebačkog centra, velegradskog središta koje je zadržalo ljudsku mjeru.
Ilica u centru danas izgleda jezivo, naročito od Frankopanske nadalje, a od Britanca da i
ne govorimo. Ponekad mi se čini da turisti koji šeću Ilicom znaju pomisliti da nas je zadesila
neka opasna zarazna bolest, poput kuge, zbog koje je svaki treći lokal zatvoren. Neshvatljivo
je da si jedna metropola koja se toliko hvali razvojem turizma može dopustiti takav odnos
prema glavnoj ulici u najstrožem centru. Iako Komunalni red propisuje da se izlozi moraju
redovito uređivati, nitko o tome ne vodi računa. Nesređeni vlasnički odnosi ne mogu biti
isprika za takav odnos, jer riječ je o javnom interesu. No, kao odgovor na pitanje zašto
je tomu tako, dovoljno je skrenuti pogled na unakaženi izlog nekadašnjeg Korza — na pročelje zgrade u kojoj se nalazi Područni ured Centar i Ured za obrazovanje, kulturu i sport
na uglu Gundulićeve i Ilice. Ne znam je li u redu i da se oblikovanje novih izloga prepušta samovolji i ukusu zakupaca — mislim da bi obnavljanje fasada trebalo iskoristiti za vraćanje izloga u prvobitno stanje, kada je Ilica sa svojim gotovo unificiranim tendama i drvenim izlozima doista bila primjer starinskog srednjoeuropskog trgovačkog centra. No, umjesto elementarne brige za red i čistoću, u kaos centra postavljaju se i predimenzionirani city-light panoi s agresivnim vizualnim porukama, što u uličicama poput Frankopanske ili Varšavske
predstavlja nezamislivo nasilje nad vizurom i atmosferom ulice. Ponekad iznenađuje
nedostatak osjećaja za mjeru i proporcije. Zato mi je drago vidjeti da je u ovaj projekt
uključen Ured za strategijsko planiranje i razvoj grada — to budi nadu u promjene.
Predložio bih da, simbolike radi, nadležni za uređenje grada i kulturnu politiku pokušaju
potaknuti čišćenje i uređenje spomenutog izloga Korza i da na taj način Ilicu, kako se
to u narodu kaže, simbolično i za početak, počiste (barem) pred svojim vratima.

Htio sam se baviti kavom, imati najbolju kavu, i nakon puno vremena smo došli tu gdje smo sada. Otvorili smo 2005. godine. Prije toga sam vodio videoteku, a prije toga, davne 69′, moj je otac vodio fotografsku radnju na ovome istom mjestu. Od početka smo imali samo kavu i vodu u ponudi. Sami sve radimo, od uvoza sirovina do prženja – po tome smo drukčiji. Većina ljudi se uopće ne trudi oko kave, kava im je samo jedan od napitaka, ali ovo je drugačija kava. Mi ne radimo mješavinu, ja sam pržim i to uvijek drugačije. Distributeri koji se bave sa zelenom kavom, sirovinama, šalju nam uzorke koje mi kušamo i na koncu izabiremo. Uvijek radimo komparacije, nudimo dvije različite kave koje imaju potpuno drukčije okuse, npr. kava iz Ruande, naspram one iz Gvatemale. Kupujemo uglavnom samo arabice od distributera iz Norveške i Antwerpena. Naše kave više podsjećaju na čaj, nisu jake, pune teksture, nego vodenaste, laganije. Dolaze nam uglavnom ljudi iz kvarta, a subotom i nedjeljom i iz drugih dijelova grada, a sada su to 90% stalni gosti.

Živim u Ilici već godinu dana. Došao sam iz Indije, New Delhija. Mislim da je zajednica u Hrvatskoj dosta dobra, a Zagreb jako lijepo mjesto za život. Provodim puno vremena na ulicama, izlazim u kafiće i posjećujem kulturna događanja u gradu. Radim u restoranu, a volio bih da na Ilici ima više indijskih restorana, zasad postoji samo jedan. Mislim da bi bilo dobro kada bi gradske vlasti prazne prostore dale na korištenje ljudima, da se organiziraju različita događanja, festivali. U Indiji je to vrlo uobičajeno.

Ilica do Britanca donekle može proći, a nakon Britanca ništa. Prije je bilo sve puno, a onda su došli trgovački centri, ali u tim centrima postoje igraonice gdje roditelji mogu ostaviti svoju djecu i onda u miru kupovati. Vidim da se jako puno dućana promijenilo. Obično lokali rade godinu, dvije pa se prostor prenamjeni za nešto drugo. Neki stari su ostali, poput Vinceka. Mi smo ovdje nekako specifičan obrt koji radi za djecu s posebnim potrebama pa smo opstali. Zadnjih 15 godina radim ovdje i vidim da je Ilica jako mrtva. Nema više one čari i topline kao nekada. Ovdje, kod nas u haustoru, prije su stanovale cijele obitelji. Sada su djeca odrasla, otišla, a ostali su roditelji. Ako je netko od djece naslijedio stan daje ga u najam. Nekako se izbjegava taj centar, tempo života nas je ubio.

Oduvijek živim u centru. Ima to svojih prednosti i mana, ali čovjek se svugdje nauči živjeti, prilagodljive smo životinje. Grad se vrlo brzo mijenja u životu jednog čovjeka, a kamoli u periodu nekoliko generacija. Primjerice, prije je Gornji grad bio pun dućana, a sada nema niti jednoga. Ilica je poprimila svoj oblik vrlo brzo jer je ona nastala topografski logično, između Sljemena i Save. Zagreb je longitudinalni grad, kao ušoreno selo u Slavoniji, sve se događa uz glavnu cestu. Promjene se jesu dogodile, ali ona je ostala prometnica, glavna trgovačka cesta koja je povezivala sve tržnice, i oko nje se, kao oko kičme, sve drugo oblikovalo. Kao glavna ulica ona je bila bitna za identitet grada jer se na njoj sve događalo. Ilica je prije imala jednu živost, a danas je ostao tek dio toga. Treba imati na umu da je Zagreb uvijek bio trgovački grad i ta se trgovina forsirala u Ilici kao glavnoj ulici. Ona je izgubila svoju snagu sa izgradnjom trgovačkih centara, makar, još uvijek se čini da se donekle uspijeva othrvati tom pritisku, još uvijek opstaje i kvaliteta i atraktivnost. Čini mi se da će i Ilica sve više dobivati na aktualnosti upravo kao trgovački centar jer i sam centar grada nije ništa drugo nego jedan veliki trgovački centar. Danas u Ilici imamo jednu posve drugačiju ponudu robe nego u nekim ranijim periodima. Nema više potrebe za obrtnicima zbog napredovanja industrije. No čak i ako se trgovina u potpunosti informatizira, ljudi će tražiti neki prostor za okupljanje jer trgovački centri neće moći proizvesti simboličku i vizualnu dimenziju koju ima centar grada.

Radio sam 40 godina u Urbanističkom centru grada Zagreba u Zavodu za prostorno uređenje. Zavod je radio nekoliko planova revitalizacije centra, ali od toga nikada na kraju nije bilo ništa. To je jedno prokletstvo urbanizma, koji je danas kao oblik znanja postao suvišan. Pojavili su se drugi elementi koji određuju što će se graditi, kako i tko će graditi. Riječ je o komercijalizaciji koja je poništila struku i ono zbog čega ona postoji. Čini mi se da danas, ono što će se u narednim godinama u Ilici graditi, otvarati, obnavljati, može biti jedino pitanje potreba i pitanje komercijalne isplativosti. Grad je napravio grešku što nije svoje lokale dao besplatno ili uz simboličan najam za neku aktivnost. Urbanistički je zavod i Zavod za planiranje jedno vrijeme čak poprilično dobro funkcionirao, ali je onda razbijen na 4 institucije i posljednjih se 10 godina nije napravilo ništa po pitanju urbanističkog planiranja Ilice. Gradski proračun treba strategiju – kada na raspolaganju imate 8 milijardi kuna točno morate znati koliko će za 5 godina biti vrtića, škola, staračkih domova, koliko obnovljenih cesta, a to se nikada u novijoj povijesti grada Zagreba nije znalo. Mislim da se samo preuzimanje političke moći i drugačijim gradskim politikama može nešto ozbiljnije i dugoročnije promijeniti.

Moje velike pohvale za ideju Projekt Ilica i zelim Vam puno uspjeha.
Drago mi je da imam priliku sudjelovati u ovom dijalogu da zajedno pronađemo rješenje za obnovu jedne od najvažnijih zagrebačkih ulica te smatram da je ovo odlična prilika da se ukažu i naglase opće poznati problemi. Ilica je projekt koji zahtjeva mnogo truda i vremena, ali će se rezultati višestruko isplatiti stoga bih voljela da razmotrite moje prijedloge.

Voljela bih da se Ilici vrati onaj stari štih koji je imala prije nekoliko desetljeća jer je zagrebačka jezgra vrijedna toga da joj posvetimo jednaku pažnju kao što se to čini s drugim jezgrama europskih metropola.
Prije svega, potrebno je obnoviti pročelja fasada – prljave su i oštećene, a ponegdje dijelovi padaju prolaznicima na glavu. Zaslužuju da im se vrati originalan izgled.
Nadalje, neugledni su i prazni lokali na području od Britanca do Tuđmanovog trga. Opustošeni i mračni, svega nekoliko stanica udaljeni od glavnog trga, ne dolikuju jednoj metropoli. Nekada šarmantni dućani, obrti i kina danas su zamrli u mračne i puste prostorije čije bi ponovno otvaranje i preuređivanje potaklo razvoj zaboravljenih vještina i obogatio taj zaboravljeni prostor, te bi služilo kao turistička atrakcija sve većem broju posjetitelja koji su uvijek zainteresirani za istraživanje posebnosti našeg grada.
Problem parkiranja na potezu Frankopanska ulica – Trg Franje Tuđmana gdje je pronalazak parkirnog mjesta za nas stanare gotovo nemoguć. Znači li to da je potrebno drugačije regulirati stanarska prava na parkirna mjesta ili izgraditi javne garaže sa povlaštenim parkirnim mjestima kao što je Tuškanac (gdje takva prava imaju stanari Ilice do Frankopanske i Gornjeg grada)?