Kvaliteta urbanog života, urbano iskustvo, kao i sami gradovi, posljednjih su desetljeća postali roba, dok je, riječima Davida Harveya, agresivna ekspanzija turizma, konzumerizma i komercijalizirane proizvodnje znanja ušla u gotovo svaki aspekt urbane političke ekonomije.
Ekonomska kriza u svim je dijelovima kapitalističkog svijeta apsorbirala viškove, produbljujući klasne i društvene razlike, dok se kapital za vlastitu reprodukciju uspješno oslanjao na svoju vanjsku ekspanziju i uvijek nove jeftinije teritorije. Paralelno, vidljiviji prostori, poput gradova i metropola, postaju ulašteni generatori neoliberalne estetike i etike.
Iako se javljaju sve veće rupture i džepovi otpora, stanovnici gradova se na različite načine pokušavaju samoorganizirati te oduprijeti pogubnim i dalekosežnim posljedicama, no, čini se da ova faza kapitalizma, ma koliko se pokazivala dotrajalom, i dalje odolijeva i uspijeva pod statusom quo držati dramatičnije sistemske promjene.
U vremenu opterećenom prividom slobode izbora, gradovi bivaju sve naseljeniji, ali klasno sve raslojeniji, a depolitizirano djelovanje institucionalno se ovjerava, iako bez oslanjanja na te iste institucije doseg i opseg našeg djelovanja podliježe još većoj marginalizaciji. Kako unutar takvih odnosa moći uspostavljati drugačije odnose, drugačije dijaloge, proizvoditi otvorene heterogene zajednice i solidarno proaktivno djelovanje odozdo, na koji se način izboriti za prostorna i druga javna i zajednička dobra? Kako u gradovima zadobiti veću “demokratsku kontrolu nad proizvodnjom i iskorištavanjem viška”?
Communityi su danas artificijelni proizvodi koji nastaju u okviru brendiranih festivala, na koncu puno okrenutijih dizajniranju individualističkih simulakruma zajednice nego li proizvodnji stvarne demokratizirane socijalizacije.Takve će kreativne estetizirane konstrukcije ljepše budućnosti u okovima neoliberalnog sna, neminovno završavati kao oblici destrukcije.
No, što nam je onda činiti? Naime, urbani centri s kapitalističke periferije tek uzimaju zalet sa svojim kreativnim divizijama na devastirane prostore rada i deindustrijaliziranu baštinu, uglavnom se oglušujući na upozorenja koja dolaze iz svjetskih metropola, poput Londona, Pariza, New Yorka i drugih, o posljedicama neoliberalnih urbanističkih modela revitalizacije, nekontroliranom dizanju cijena nekretnina i sve glasnijem nezadovoljstvu getoiziranog pauperiziranog stanovništva s periferije. Istovremeno, odsječeni smo od svake infrastrukture i fragmentirani, umreženi smo ali nismo izgradili međusobne solidarne veze, participiramo ali ne vidimo učinke naše participacije.
Pariška komuna ovdje je teško zamisliva dok nam se nude tek različiti oblici kreativne i tehnokratske pacifikacije u polju navodno dezidelogiziranih kulturnih politika i tržišta projekata. Bez sredstava za proizvodnju ostavljeni smo da sufliramo načelne subverzije i anomalije, koje u svakom trenu mogu biti prisvojene i komodificirane.
No, svjesni strukturnih ograničenja i dosega kulturno umjetničkih praksi, umjetnici i kulturni radnici ipak moraju pokušati djelovati prema proizvodnji drugačijih emancipiranijih odnosa, i društva koje aktivno može promišljati i sudjelovati u društvenoj promjeni. Suočavanje politiziranih umjetničkih imaginarija sa složenim urbanim odnosima i praksama, potencijalno ipak otvaraju prostor društvenim alternativama i mogu poticati na kolektivne oblike djelovanja i socijalizacije.
Naime, prihvatimo li da ne postoje sigurne zone progresivnog djelovanja, koje neće na ovaj ili onaj način biti izloženo kapitalističkim uzusima historijskog momentuma, ulazimo u nešto nijansiraniji prostor konfliktnih odnosa koji, da bi se mogli kritički sagledati, moraju iz galerija i ateljea izaći u javni prostor, na ulice. Nije prvi put da umjetnici odlučuju ovjerene prostore za umjetnost zamijeniti ulicom kao mjestom otpora, pulsirajućem mjestu svakodnevice iz koje umjetnost nastaje i onda kada se od nje želi distancirati. Ulica kao glavni prostor djelovanja tada nužno postaje prostorom interakcije, unutar kojeg umjetnost i umjetnici nisu distancirani i privilegirani promatrači društvenih procesa i praksi, nego tek jedan od dionika u kolektivnim nastojanjima za drugačiji svijet.
Stoga smo, u okviru Projekta Ilica: Q’ART koji za dugoročni cilj ima iznalaženje suradničkih modela upravljanja na lokalnim razinama i odgovorno aktiviranje praznih prostora, u glavnoj gradskoj ulici postavili svojevrsni izložbeni postav četiriju različitih umjetničkih intervencija koje dijele svojevrsni situacionistički impuls prema kritičkom revolucioniranju svakodnevice.
Dok ne proizvedemo uvjete za sistemske promjene, trebali bismo barem pokušati dijelove razvoja naših gradova izmaknuti iz daljnje akumulacije kapitala, te ga usmjeriti prema razvijanju zajedničkih urbanističkih politika, dobrobiti lokalnih zajednica i njezina stanovništva. Umjetnici sasvim sigurno neće sami moći iznjedriti društvenu i političku avangardu, ali svakako su pozvani sudjelovati u tom procesu.
Otporuke
Riječ, poruka, oporuka i otpor neoliberalnim režimima u strukturi slike. Slika je glavna gradska ulica. Glavna gradska ulica nalazi se u deindustrijaliziranom glavnom gradu kapitalističke periferije. Ovaj rad nastaje u kompleksnom, tenzičnom međuprostoru verbalnog, semantičkog i manifestnog, te vizualne mizanscene urbanih lokaliteta u nestajanju.
U prividu postideološkog, vremenu zagušenom konzumerističkim porukama i pozivima na potrošnju, autori Ivana Nikolić Popović i Aleksandar Battista Ilić igraju se s političnošću umjetničkog jezika i porukama u javnom prostoru, koristeći ih istovremeno kao sredstvo agitacije i apela u posredovanju između institucija i države, te njezinih stanovnika i potencijalnih korisnika.
Fraze koje koriste, poput “pošto kvadrat kulture? “, “materijalni uvjeti proizvodnje”,”umjetnost je mrtva, živjeli umjetnici!”, već su poznate, ali preispisane, izmijenjene, dekonstruirane. Autori kolažiraju riječi koje naočigled postaju britke, duhovite parole kojima se polemizira s kontekstom. Pišu po devastiranim prostorima u Ilici i otvaraju nove komunikacijske kanale šireći svoju publiku onkraj sigurnog umjetničkog polja. Jezik umjetnosti je najizoštreniji i najjasniji kada progovara svjestan društvene stvarnosti i njezine materijalnosti koju pokušava artikulirati.
Nikolić Popović i Battista Ilić svojom intervencijom detektiraju urbanistički vakuum te izostanak komunikacije s lokalnim i državnim institucijama. Prostori koji su nekada bili vitalni; obrti, tvornice, zadruge, sada zjape prazni… Postoje li zajednička urbana dobra i mogu li to biti resocijalizirani javni prostori? Mogu li biti namijenjeni kulturi i umjetnosti zajednice? Može li višak vrijednosti ići u daljnje oblike podruštvljenja? Može li umjetnost izbjeći suučesništvo s kapitalom, ili ga tek verbalizirati prije nego u njega bude apsorbirana?
Antinomijski temelji na kojima ovi odnosi počivaju traže da se odreknemo iluzija o umjetnosti kao nedodirljivoj, eteričnoj apstrakciji. Umjetnost treba svoje prostore rada, svoja sredstva i uvjete za proizvodnju kako bi mogla sudjelovati u emancipatornim procesima društva iz kojeg crpi svoje imaginarije.
Parafrazirajući Waltera Benjamina, umjetnost i umjetnici moraju se pozicionirati u odnosu na proizvodne odnose svojega vremena kako bi mogli evaluirati vlastiti položaj i položaj svojega rada u tim odnosima. Svojim radom njegovi autori ulaze u prostor pregovaranja s društvenim strukturama moći, kao i publikama od kojih traže političku subjektivaciju te promišljanje vlastitih prostora otpora.