Pravila igre: Kapital i rad susreću se na prostoru koji je štopericom pripremljen u svrhu optimizacije procesa izvlačenja viška vrijednosti iz radne snage, prateći diktat radnog vremena koje je društveno potrebno da se u konkurenciji sa svima ostalima opstane. Država katalizira proces, reproducira (infra)strukturu, internalizira one troškove reprodukcije radne snage koje je kapital eksternalizirao na rad, pa se rad organizirao mimo kapitala i usadio ih državi. Država uzima veći ili manji dio viška vrijednosti, dio odlazi na noćne čuvare prostora, pravne čuvare kapitala i upravljačke strukture. Prostori na kojima se kapital oplođuje u cirkulaciji također su posebno pripremljeni. Oni blistaju, kako bi prostori na kojima se kapital oplođuje u proizvodnji mogli tamniti.

Kapital i rad susreću se na prostoru asimetričnosti. Razliku uočavamo i na slikama nekadašnjih prostora na kojima su se susretali u drugačijim okolnostima i pod drugim imenima. Proces ruinizacije javnih i potencijalno zajedničkih prostora je vidljiv, i njihova arhivizacija nije u svrhu pukog dokumentiranja problema, već upravo suprotno – želi izaći iz prostora geste u prostor imenovanja, podsjećanja i otvaranja problema. Ovu je razliku lako zamijetiti jer je očigledna, potrebno je samo obratiti pozornost. Proces ruinizacije rada je, kao i proces derogiranja radničkih prava, zakriveniji i odvija se stihijski. Tijela se raspadaju u pokretu, sa smiješkom. Njihov pristanak je nepostojanje alternative, njihovo mirno pristajanje na takve procese je rezignacija. Napuštene prostore rada markirat ćemo brojevima. Rad je već markiran kapitalom, no te je računice teže uočiti.